Čitanja za dvadeset i prvu nedjelju kroz godinu
Netko iz gomile je doviknuo Isusu: “Hoće li samo nekoliko ljudi biti spašeno?” Zašto je ovo pogrešno pitanje?
Evanđelje (Pročitaj Lk 13,22-30)
Sveti Luka nam govori da dok je Isus “prolazio kroz gradove i sela, poučavajući u hodu”, netko ga je upitao: “Gospodine, hoće li se samo nekoliko ljudi spasiti?” Ovo je zanimljivo pitanje, zar ne? Zašto bi nekoga zanimalo koliko je ljudi spašeno? Ideja da postoje oni koji će biti spašeni i oni koji će biti izgubljeni na Božjem konačnom sudu bila je stalna tema u Svetom pismu Starog zavjeta. Mojsije je to izložio pred svim Izraelcima dok su se spremali ući u Obećanu zemlju: “Ako budeš slušao zapovijedi Jahve, Boga svojega, koje ti danas naređujem… živjet ćeš i množit ćeš se i Jahve, Bog tvoj, blagoslovit će te. Ali ako se vaša srca odvrate i ne poslušate … propast ćete” (vidi Pnz 30,16-18a). Osobito je mudrosna literatura puna poticaja da izaberemo život živeći pravedno i da izbjegnemo uništenje koje dolazi s ludom neposlušnošću i zloćom (vidi Ps 1; Mudr 5,1-16). Dakle, interes Židova koji sluša Isusa za spasenje nije iznenađujući.
Međutim, ono što iznenađuje je pitanje koje ovaj čovjek postavlja: “Hoće li samo nekolicina biti spašena?” Koje je pitanje trebao postaviti? Možemo dobiti trag iz Isusovog odgovora: “Nastojte ući na uska vrata, jer mnogi će, kažem vam, pokušati ući, ali neće biti dovoljno jaki.” Čovjek koji je ispitivao Isusa bio je zainteresiran za “nekolicinu”; Isusa su zanimali “mnogi”. Zašto?
Isus nastavlja iznositi svoje mišljenje koristeći prispodobu. On govori o “gospodaru kuće” koji je “ustao i zaključao vrata”. Ovim On opisuje sebe i kraj svog vremena posjeta Izraelu. Bio je sa svojim narodom, svojom “kućom”, tri godine, poučavajući i propovijedajući Radosnu vijest o Kraljevstvu i pozivajući Židove da vjeruju u Njega kao svog obećanog Mesiju, Sina Božjeg. Odbacili su ga vjerski vođe i ubili su ga, iz čega je On “ustao” i zatim otišao, ukinuvši priliku Židovima da ga priznaju svojim pravim Kraljem. Zatim opisuje Židove koji stoje “vani, kucaju i govore: ‘Gospodine, otvori nam vrata.” Isus, “gospodar,” ih šalje jer iako su bili blizu Njega (“s Tobom smo jeli i pili i poučavao si na našim ulicama”), On ne zna tko su oni; nisu postali Njegovi prijatelji kada je On bio s njima. Njihova je užasna sudbina. Vidjet će “Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke u Božjem kraljevstvu i vas same izbačene.” Ovdje, naravno, Isus opisuje Židove koji su ga odbacili, odbijajući mu vjerovati kada je rekao stvari poput: “Ja sam vrata; uđe li tko po meni, spasit će se, ulazit će i izlazit će i pašu će naći” (Iv 10,9). Međutim, iako će neki od Njegovih ljudi biti vani, vidjet će ljude sa sva četiri kraja svijeta kako leže “za stolom u kraljevstvu Božjem”. Ovo nije opis “malo” nego “mnogo”. Postaje jasno, dakle, koje je pitanje čovjek trebao postaviti.
Koliko bi drugačiji bio Isusov odgovor ovom čovjeku da je upitao: “Gospodine, kako se mogu spasiti?” Po načinu na koji Isus upućuje svoje pitanje o “samo nekolicini”, možemo pretpostaviti da je taj čovjek za sebe mislio da je u tom malom broju, siguran i da ne treba postavljati to pitanje. Mnogi Židovi Isusova vremena, posebno vjerski vođe, pretpostavili su da su oni rijetki koji će biti spašeni, budući da su Abrahamovi potomci i Božji izabrani narod. Ovo je bio opasan način razmišljanja, kao što je Ivan Krstitelj jasno rekao u svom propovijedanju na rijeci Jordanu: “Ali kada [John] kad je vidio mnoge farizeje i saduceje kako dolaze na krštenje, rekao im je: ‘Vi leglo zmijsko! Tko vas je upozorio da bježite od gnjeva koji dolazi? Donesite plod koji priliči pokajanju i ne usuđujte se reći u sebi: ‘Imamo Abrahama za oca’; jer, kažem vam, Bog može iz ovoga kamenja podignuti djecu Abrahamu’” (Mt 3,7-9).
Možda je Isus osjetio ovu vrstu drskosti u čovjeku koji ga je ispitivao. Umjesto da raspravlja o brojevima, On govori izravno samom čovjeku: “Nastojte ući na uska vrata.” Drugim riječima, imate posla! Osim toga, On upozorava čovjeka da će samo oni koji su “dovoljno jaki” proći kroz “uska vrata”. Što je mislio? Kao što je Isus redovito učio, samo oni koji su voljni izgubiti svoje živote, uzeti svoje križeve, umrijeti za sebe kako bi bili Njegovi učenici moći će proći kroz “uska” vrata samog Isusa. Spasenje se neće postići ulaskom na široka vrata židovskog etniciteta. To neće doći kroz blizinu Isusa – biti katolik, primati sve sakramente, nikada ne propuštati misu. To će doći samo kroz poznavanje Isusa i vjerovanje u Njega, poslušnost Njemu kao Mesiji, Božjem vlastitom Sinu i našoj jedinoj nadi u otkupljenje .
Isus završava svoj razgovor zagonetkom: “Neki su zadnji koji će biti prvi, a neki su prvi koji će biti posljednji.” Židovi su smatrali da su pogani sigurno oni koji nisu spašeni, ali je Isusov opis ljudi iz cijelog svijeta (ne samo Židova iz Izraela) dokazao da će “posljednji”, pogani, prethoditi mnogim Židovima (“posljednji” prvi” biti pozvan) u kraljevstvo. Zanimljivo, sveti Pavao to potvrđuje kada je objasnio da je “otvrdnulo dio Izraela, dok ne uđe sav broj pogana, i tako će se sav Izrael spasiti” (Rim 11,25-26). Ovo opisuje što se dogodilo kada su Židovi odbacili Evanđelje; zatim je propovijedano poganima, koji su ga s radošću primili. Međutim, nakon ovog razdoblja otvrdnuća (i nitko ne zna koliko će to trajati), sveti Pavao vidi nadu da će Izrael konačno prepoznati svog Mesiju i naći spasenje (vidi KKC 674). “Neki su prvi koji će biti zadnji.”
Da je čovjek u ovoj priči postavio pravo pitanje, ono koje bismo svi mi trebali postaviti – “Gospodine, kako se mogu spasiti?” – Isusov bi odgovor bio jednostavan: “Slijedi me.”
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da se zaštitim od preuzetnosti. Znam da su to vrata za ponos, prosuđivanje i samozadovoljstvo.
Prvo čitanje (Pročitaj Iz 66,18-21)
Ovo je jedno od starozavjetnih proročanstava o okupljanju “naroda svih jezika” u Božje kraljevstvo o kojem je Isus govorio u našem Evanđelju. Bog najavljuje, preko proroka Izaije, da će jednog dana ljudi daleko izvan granica Izraela vidjeti njegovu slavu. Ovo proročanstvo počelo se ispunjavati u Utjelovljenju. Isus je došao da bude objava Božje milosrdne ljubavi, najprije domu Izraelovu, a potom i svim ljudima. Prisjetite se da su ga čak iu njegovo vrijeme pogani privlačili (vidi Mt 15,21-28; Iv 12,20-23). Na dan Pedesetnice Crkva je započela svoje propovjedničko poslanje kako je Isus uputio apostole: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći neka drže sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19-20).
Izaijino proročanstvo predviđa slavnu obnovu novog Izraela, Božjeg naroda, koji je Crkva. Uključuje i Židove i pogane koji vjeruju u Isusa. Njegovo prebivalište bit će “Jeruzalem, moja sveta gora”, što mi razumijemo kao nebo. Ovo je buduća stvarnost koju Isus nije želio da propusti njegov ispitivač u našem Evanđelju. Ni mi.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, hvala Ti što si ovo obećanje doveo do ispunjenja u Svojoj svjetskoj Crkvi. Održavajte misionarski duh u svima nama da nosimo Evanđelje svim ljudima posvuda.
Psalam (Pročitaj Ps 117,1-2)
Sada bismo trebali vidjeti koliko je daleko od cilja bio onaj koji je pitao naše Evanđelje kada je razmišljao o “samo nekolicini” koji će biti spašeni. Božja je namjera uvijek bila da Izrael, Njegov izabrani narod, bude “Idite po svem svijetu i javite Radosnu vijest.” Ovdje psalmist potiče sve narode da “hvale Gospodina”, Boga prvo Židova, a onda svih. Zbog “njegove dobrote prema nama”, Bog želi da svi, a ne nekolicina, budu spašeni (vidi 1 Tim 2,4).
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Heb 12,5-7, 11-13)
Zapamtite da je Isus rekao u našem Evanđelju da će neki “pokušati ući [the narrow gate that leads to salvation] ali neće biti dovoljno jak.” Naša poslanica pomaže nam da bolje razumijemo što se od nas traži ako želimo kao djeca ustrajati u Božjem kraljevstvu. Samo Njegovom milošću smo nanovo rođeni kao Njegovi sinovi i kćeri u krštenju. Ne možemo to učiniti za sebe. Ipak, trebamo znati da “koga Gospodin ljubi, toga i odgaja; On bičuje svakog sina kojeg prizna.” Drugim riječima, suočit ćemo se s kušnjama koje će zahtijevati smrt sebi koju je Isus propovijedao u Evanđelju. Za ovo nam treba snaga! Imamo “opuštene ruke” i “slaba koljena”. Autor Poslanice Hebrejima, međutim, daje nam divno ohrabrenje: “Izdržite svoje kušnje kao ‘stegu’; Bog vas tretira kao sinove.” Znamo da zemaljski očevi discipliniraju svoju djecu iz ljubavi; isto je i s našim nebeskim Ocem.
Gospodinova disciplina koja dolazi kroz naše razne kušnje “ne čini se razlogom za radost nego za bol.” Koliko je ovo realno. Ipak, s vremenom će ova disciplina, ako se s njom suočimo s vjerom, nadom i ljubavlju, uroditi “mirnim plodom pravednosti onima koji su njome poučeni”. Cilj ove discipline je iscijeliti naše slabosti, i, kao što kaže stih koji nije uključen u naše čitanje, “… [the Lord] disciplinira nas za naše dobro, kako bismo mogli dijeliti njegovu svetost” (vidi stih 10).
Ojačaj nas, Gospodine, da uđemo na uska vrata za radost s one strane.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, molim te, pomozi mi da se sjetim da su moje kušnje namijenjene da me ojačaju, a ne da me slome, da iscijele ono što je hromo, a ne da me osakate.
✠
