Možda će vam se neki dan zahvaliti – na nebu.
Gotovo je kliše. Oni „najveće generacije“ apsolutno, pozitivno ne žele biti „teret“ za svoju djecu. Ova generacija ljudi koji su dali toliko mnogo toga nisu mogli (i ne mogu) zamisliti da svoju djecu stave u položaj da se žrtvuju za njih. Na površini, ovo bi se činilo još jednom nesebičnom akcijom s njihove strane. Ali je li?
Može li ponos biti i ovdje faktor? Može biti neugodno da se vaša djeca vrlo osobno brinu o vama. Shvaćam. I nemojte me krivo shvatiti: sigurno postoji nesebična kvaliteta povezana s izlaskom iz nečijeg načina da ne izbacimo nečiju djecu. Međutim, predlažem da je ovaj naizgled promišljen način razmišljanja imao vrlo grozne, nenamjerne posljedice – oboje na one koji ga zagovaraju zajedno sa sljedećih nekoliko generacija koje slijede. Svi nam trebaju prilike za ljubav i rast – da se istegnemo – i one se sustavno oduzmu. Naše društvo pati zbog toga.
Bog nam je dao deset zapovijedi da nas vodi u pravom životu. A četvrta zapovijed, “Počastite oca i majku”, posljednja je od zapovijedi “Do” (za razliku od šest “ne slijede”).
S prvim, Bog želi da ga slobodno biramo kao broj 1 u svom životu. Drugi se fokusira na njega koji želi da prepoznamo svetost njegovog imena, kako bismo shvatili koliko smo blagoslovljeni da se napravimo po njegovoj slici i sličnosti. A treći bi nas trebao podsjetiti na ljepotu njegove kuće i na njegov dan. Iako postoji voda u cijeloj atmosferi i na ovoj planeti – svugdje gdje idemo, on želi da znamo koliko je važno doći u “dobro” – u crkvu – za njegovu živu vodu koju pruža na misi svaki tjedan. Dobivamo redovne mogućnosti da slobodno odaberemo poslušnost ove prve tri zapovijedi. Ali nakon što naši roditelji postanu stariji – mnogo stariji – i treba nam sve više pomoći, ne dobivamo uvijek priliku da „častimo“ našim roditeljima – da se izravno brinemo o njima. Mnogi su roditelji odlučili da to ne dopuštaju, jer ne žele biti “teret”.
U jednom trenutku, bilo je uobičajeno da tri (ili više) generacija žive pod jednim krovom. Sada se starije osobe često odlučuju da se stranci brinu o njima u institucijama. Osiguranje i njegovatelji trećih strana bave se svakodnevnim potrebama, a više generacija djece sada je uvjetovano da misle „vjerojatno je bolje“ samo napisati ček i nazvati ili zaustaviti se za posjet jednom tjedno, ili jednom mjesečno … ili uopće ne. Postalo je “normalno” vidjeti kako se brinuti o nečijim roditeljima kao praktičnim – da nismo kvalificirani. U međuvremenu, stariji roditelji sjede u bolničkim sobama u bezdušnim objektima koji postaju depresivni da tako rijetko vide svoju djecu i unuke i pitaju se zašto se život tako pokazao. Mnogi pitaju Boga zašto ih i dalje pušta da žive, jer u čemu je smisao? Mnoga se njihova djeca pitaju isto.
Kada ovo pitanje pogledate iz perspektive i starijeg roditelja i ne-vrlo odrasle osobe koje je odraslo, je li čudo što je potpomognuto samoubojstvo postalo kulturno prihvatljivo? Je li čudo da neka društva to čak zahtijevaju? U Kini se, na primjer, samoubojstvo smatra “časnom” stvari koju će učiniti starijim osobama bez djece da se brinu za njih. (A samoubojstvo je način gore među starijim osobama. Raste i u drugim zemljama.) Ne bi htjeli biti “teret” države, zar ne?
Prije šesnaest godina moja supruga je zamolila roditelje da se približe nama. Rekli su da nam ne žele biti teret, pa čak i vozili 600 milja samo da bi mi pogledali u oči kad su me pitali je li to ono što sam i ja stvarno želio. Moja je supruga željela da budu oko naše djece, ali i ona se htjela brinuti za njih. Znala je da imaju zdravstvene probleme, a čak smo se složili pronaći kuću za sve nas koja bi ih mogla smjestiti, ako je potrebno. Svakodnevno je bila upletena u njihovu skrb. S njima je otišla na stotine liječnika i prešla nekoliko bolničkih boravka, posjetili su, a čak smo i radili kroz moždani udar mog svekrva. Ona se zalaže za njih s Medicare i drugim osiguravajućim institucijama – sve to tijekom domova petero djece. Bilo je nevjerojatno izazovno i iscrpljujuće. Ali, nikad se nije mazila jer su to bili njezini roditelji. To joj je bila čast (i meni).
Za njih smo se brinuli dok nisu umrli (2013. i 2015.) više od 10 godina. Tada, baš kao što smo se smjestili u “normalan” život, moja je supruga učinila nešto vrlo neočekivano. Pitala me što bih mislila pitati moj majka o useljenju s nama. (U to je vrijeme imala 88 godina i dobrovoljno je živjela na svojih osam sati daleko.) Pitala sam i na naše iznenađenje, moja majka je rekla da bi to mogla biti dobra ideja.
Međutim, moja je majka prvo jasno dala do znanja da nas ne želi opteretiti. U ovom trenutku, bio sam spreman sa svojim odgovorom. Rekao sam: “Mama, je li vam to ikad palo na pamet da nam ne dopuštate da ih brine vaša djeca, uskraćiva nam ključnu priliku da vas poštujemo i razradimo vlastiti spas?” Dali smo ga test kako bismo bili sigurni da može izdržati kaos našeg domaćinstva, a ona se složila da se useli.
Svakodnevno se suočavamo s izazovima, ali takva je radost biti u stanju počastiti moju majku na ovaj način. Svi koristimo od njezine mudrosti i njezinih priča od prije desetljeća. Naša kuća s tri generacije bogato je blagoslovljena tim okolnostima i svi mi postajemo nesebičniji i žrtveniji kao rezultat. (Nebo zna da su mi potrebne takve mogućnosti!)
Dakle, kada razmišljate kako biste mogli riješiti mirovinu, razmislite o tome. Razmislite o vrijednosti tereta za svoju djecu. Možda će vam se neki dan zahvaliti na Pearly Gatesu.
