U svijetu postoji mnogo različitih vrsta rješavatelja problema. Klasificiram se kao “popravljač”. Kad mi netko dođe i izrazi problem, moj prvi instinkt je uskočiti s rješenjem. Povremeno je to korisno, ali češće nego ne, ljudima nije potrebno trenutno rješenje. Češće nego ne, jednostavno žele otvoreno uho.
Sveta Monika živjela je u 4th stoljeća, a najpoznatija je po tome što je bila majka svetog Augustina. Sveti Augustin živio je prvi dio svog života ogrezlog u grešnom načinu života. Augustin je imao izvanbračnog sina, te je dovodio u pitanje i sumnjao u crkveno učenje. Odgađao je krštenje što je dulje moguće, kako bi živio kako je želio i još uvijek imao zajamčeno spasenje u posljednjim trenucima života (što je bila uobičajena praksa u to vrijeme). Sveti Augustin se zabavljao, krao voće iz susjedovog voćnjaka i poznat je po molitvi: “Gospodine, učini me svetim…ali ne još.”
Otac svetog Augustina bio je ljut čovjek, a Monici užasan muž. Ponekad je bio uvredljiv, poganin koji se rugao njezinoj kršćanskoj vjeri.
Monika je bez prestanka molila za ova dva svojeglava čovjeka. Rezultat? Njezin muž
obratio na samrtnoj postelji, a sveti Augustin je jedan od najvećih svetaca koje je Crkva ikada upoznala.
Ono što je bilo tako izvanredno kod svete Monike bila je njezina sposobnost da ostane povezana s tim muškarcima, čak i usred njihove svojeglavosti. Sigurno su joj njihovi postupci mnogo puta slomili srce. Kako je mogla podnijeti tugu gledajući dvoje ljudi koje je najviše voljela kako žive svoje živote na tako odvratan način?
Jednostavno – Monica ih je predala Bogu.
Ne sumnjam da mnogi od nas – ako ne i svi – imaju svoje voljene koji su otpali od prakticiranja svoje vjere. Neki od tih voljenih možda čak žive svoje živote na način koji jest antagonistički do vjere. Ako ih volimo, ne možemo a da ne budemo ožalošćeni zbog toga.
Tuga može djelovati na jedan od dva načina. Može nas osakatiti osjećajem bespomoćnosti ili nas može potaknuti na akciju. Da bi tuga bila najučinkovitija, potrebno je činiti pomalo oboje. Tuga nas čini bespomoćnima, ali to nas ne mora učiniti nesposobnima za djelovanje.
Kada, na primjer, izgubimo voljenu osobu, prepoznajemo vlastitu bespomoćnost pred smrću. Svjesni smo da je smrt neizbježna i da je zaustavljanje izvan naše kontrole. Međutim, ta nas tuga može potaknuti i na akciju. Kada izgubimo voljenu osobu, možemo prepoznati da smo bespomoćni, ali također biti potaknuti povjeriti tu voljenu osobu Božjem milosrđu. Pred tugom možemo odlučiti moliti devetnice i služiti mise za pokoj duše naših dragih. Iako priznajemo da ne možemo učiniti ništa da spriječimo smrt, također vjerujemo da smrt ne mora imati konačnu pobjedu. “O smrti, gdje je tvoja pobjeda?” Čak iu tuzi, možemo se prisjetiti da Krist ima konačnu pobjedu nad grijehom i smrću, i možemo mu sve povjeriti.
Tako je i kad se suočimo s tragedijom voljenih koji su se okrenuli od vjere. S jedne strane suočeni smo s bespomoćnošću. Unatoč našim najjačim argumentima za katolicizam, ne možemo uvijek promijeniti umove i srca onih koji su odlučili napustiti Crkvu. No ta nas nemoć može potaknuti na djelovanje – naime na molitvu. Usred naše bespomoćnosti, možemo se potpuno osloniti na Božju snagu. Najbolji argumenti na svijetu ne mogu sami po sebi preobratiti nijednu dušu. Djelo Duha Svetoga može obratiti i najokorjelije srce.
Monica je to znala i vjerovala. Shvatila je, u svojoj tuzi zbog neposlušnog života ove dvojice muškaraca, da je bespomoćna. No, taj osjećaj bespomoćnosti iskoristila je kao poticaj za djelovanje. Postala je molitveni ratnik i molila je za Augustina i njegova oca i njihovo obraćenje. Još učinkovitije, molila je iz ljubavi.
Monikina najveća snaga nisu bila njezina djela, pa čak ni njezin prekrasan primjer kršćanskog života. Monikina najveća snaga bila je u njezinoj svijesti da se mora osloboditi svojih briga i predati ih Bogu. Iako je čeznula za obraćenjem tih ljudi, znala je da je jedini način da ih pridobije da ih pusti i povjeri u ruke svoga Spasitelja.
Ovo je Monicina najveća lekcija za sve nas (posebno za moje kolege “popravljače” vani). S Bogom uvijek postoji nada u ozdravljenje i iskupljenje. Međutim, naša prava nada leži u molitvi i u spoznaji da je Krist konačni pobjednik nad grijehom i smrću. Ona nas podsjeća da svoje voljene povjerimo u Božje ruke, da ih svakodnevno podižemo u molitvi i da vjerujemo da će Bog omekšati njihova srca u svoje dobro vrijeme.
