U Franjevačkom samostanu u Tomislavgradu 29. travnja 2025. godine, na blagdan sv. Katarine Sijenske i o tisuću i stotoj obljetnici krunjenja hrvatskog kralja Tomislava i splitskih crkvenih sabora, pod predsjedanjem provincijalnog ministra fra Joze Grbeša započeo je redoviti intermedijalni Kapitul Hercegovačke franjevačke provincije.
Kapitul je započeo slavljem svete mise koju je u samostanskoj crkvi predstavio biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić, izvijestili su iz ove Provincije na svojoj mrežnoj stranici.
Pjevanje pod svetom misom predvodili su novaci i postulanti Provincije.
Nakon svetog misnog slavlja, zazivom Duha Svetoga započele su kapitulske plenarne sjednice.
Kapitul će trajati do petka, 2. svibnja 2025. godine.
U nastavku u cijelosti prenosimo propovijed biskupa Palića:
Poštovani Oče provincijale, dragi fra Jozo, draga braćo redovnici, duhovni sinovi i nasljedovatelji sv. Franje!
U ovom svetom trenutku, dok počinjete Kapitul, dolazite ne samo kao pojedinci, nego kao zajednica pozvana da živi u istini, u ljubavi, u poslanju. Dolazite pred Gospodina koji vas poziva na svjetlo, koji vas zove da u istini stanete pred njega i koji nas uvijek iznova poziva: “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni.” (Mt 11,28)
Sabrane na ovom Kapitulu, u svjetlu Božje riječi i u duhu Pravila koje vam je ostavio sveti Franjo, Crkva nas danas poziva da se zagledamo u lik velike i snažne žene, svete Katarine Sijenske, dominikanske mističarke, naučiteljice Crkve i suzaštitnice Europe.
Riječ Božja nas danas vodi u srce evanđelja: u otajstvo svjetla, poniznosti i milosrđa. Riječi svetog Ivana odzvanjaju jasno: “Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve.” (1 Iv 1,5)
Ova snažna rečenica iz Prve Ivanove poslanice poziva nas na nutarnju iskrenost i istinitost. Sveti Ivan nas neprestano podsjeća: ne možemo biti u zajedništvu s Bogom ako hodamo u tami: tami grijeha, sebičnosti, neiskrenosti.
To je temeljni duhovni izazov vašega/našeg života: ne hodati u tami. A tama može biti mnogo toga: ne samo grijeh u klasičnom smislu, nego i duhovna mlakost, nepovjerenje među braćom, zatomljeni poziv, skrivena gorčina, nespremnost da se prizna slabost.
U franjevačkom duhu, autentičnost nije samo osobna vrlina, ona je uvjet bratstva. Bez autentičnosti nema pravog zajedništva. Sveti Franjo nas uči da gledamo braću ne iz perspektive svojih očekivanja, nego iz perspektive Božjeg milosrđa.
“…neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni…” (Pravilo, pogl. III.)
Svi mi znamo da autentičnost ponekad boli, ali ona i oslobađa. Ona liječi. Zajednica bez autentičnosti ne liječi rane, nego ih skriva.
Kapituli ne bi smjeli biti samo upravno tijelo jedne zajednice. Kapitul bi u prvom redu trebao biti duhovni čin. To je trenutak kada priznajemo: nismo savršeni, ali želimo biti vjerni. I u tom priznanju, Bog djeluje. Rane koje nosimo, bilo osobne, bilo one u zajednici, ne liječe se zaboravom, nego poniznošću i istinom.
Sveti Franjo je znao da je bratstvo krhko. Zato je i inzistirao na opraštanju i na bratskoj ispravci u duhu ljubavi. U Nepotvrđenom pravilu Franjo piše:
“Ako bi neki brat pogriješio, neka ga drugi ne osuđuju, nego neka ga blago opomenu i podupru milosrdnim srcem.”
U svijetu razjedinjenosti, pa i unutar Crkve, svijet traži znak: mogu li ljudi različiti po karakteru, po stavovima, pa čak i po ranama živjeti zajedno? Ako ne može Red, tko onda može?
Zato je vaš život, draga braćo, ponajprije poziv na zdravu eklezijalnost. To ne znači jednostavno poslušnost strukturi, nego život u istinskoj, duhovnoj povezanosti s Crkvom, s pastirima, s narodom. Sv. Katarina Sijenska, iako oštra kritičarka stanja u Crkvi, nikada nije izišla iz posluha Crkvi. Naprotiv, njezina vjernost papi, čak i u vremenu avignonskog sužanjstva, bila je herojska. Ona je voljela Crkvu poput majke, ne jer je bila savršena, nego jer je bila Kristova.
Braćo, kad vi kao redovnici živite u autentičnom zajedništvu i vjernosti Crkvi, liječite rane podjela i postajete znak mogućeg pomirenja.
U evanđelju, Isus izgovara riječi koje ni danas ne gube snagu: “Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.” (Mt 11,29)
Ove riječi, braćo, nisu sentimentalne. One su poziv na radikalnu promjenu. Isusov jaram nije teret norme, nego sloboda u ljubavi. To je jaram koji nosimo kad biramo poniznost umjesto moći, kad biramo zajedništvo umjesto natjecanja, kad biramo služenje umjesto nadmoći.
Sveti Franjo je nosio taj jaram s radošću. I Katarina ga je nosila, često do krajnjih granica fizičke i duhovne izdržljivosti. Nosila ga je kad je ušla među zaražene kugom, kad je pomirivala sukobljene gradove, kad je molila i postila za Papu i Crkvu.
Nosila je jaram Evanđelja i u tome pronašla slobodu.
U srcu svakog franjevačkog poziva stoji ovo: učiti se krotkosti i poniznosti. Pravilo sv. Franje, ono potvrđeno od pape Honorija III., jasno kaže:
“Neka braća sebi ništa ne prisvoje, ni kuće ni mjesta ni bilo koje stvari. Kao putnici i pridošlice na ovome svijetu (usp. 1 Pt 2,11), služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti.” (Pravilo, pogl. VI.)
Na Kapitulu, kao u duhovnom zrcalu, trebali biste vidjeti gdje ste. Jeste li se oslonili na ljudsku mudrost ili na snagu evanđelja? Jeste li izabrali jaram Kristov ili ste stavili na ramena neki svoj? Je li vaš red još uvijek znak svjetla u Europi, kontinentu kojem je Katarina suzaštitnica; je li ova Provincija znak svjetla ovoj Biskupiji, našoj Crkvi?
Danas, u vremenu u kojem Europa zaboravlja svoje korijene, kada nosi duboku ranu, duhovnu prazninu, u vremenu u kojem Crkva traži put među brojnim izazovima, vaša franjevačka prisutnost ne smije biti blijeda. Franjina prisutnost nije bila blijeda, Katarina nije bila blijeda. Nije se bojala istine, ali nije istupala bez molitve. Njezina snaga nije dolazila iz blagolagoljivosti, nego iz blizine s Raspetim.
Sveti Franjo, svojim radikalnim životom evanđelja, i Katarina Sijenska, svojim gorućim srcem za Krista i Crkvu, svjedoci su da je obnova moguća, ali samo ako se vratimo na izvor, ako ponovno uzmemo jaram Kristov.
Svijet oko nas ne treba još teorija, strategija ili reformi. Potrebna mu je svetost. I to svetost evanđeoska, svetost jednostavnih, malenih, onih koji se ne boje biti svjetlo u tami.
Zato neka vam ovaj, ali i svaki sljedeći Kapitul bude trenutak povratka izvornom žaru poziva: žaru služenja, žaru poniznosti i poslušnosti, žaru molitve, žaru bratstva, žaru poslanja.
Draga braćo, vatra ne dolazi izvana. Ona dolazi iznutra, iz srca koje je susrelo Krista. Katarina Sijenska, sveta žena, gorjela je tom vatrom. Neka i u nama gori, neka i u vama gori i neka vas potiče da iz ovog Kapitula izađete ne samo s planovima, nego s obnovljenim srcima.
I neka vas prate riječi svetog Franje, upravo onako kako je znao govoriti:
“Braćo, krenimo sve ispočetka jer dosada nismo gotovo ništa učinili.”
Amen.
