Jedina crkva na području Porečke i Pulske biskupije koja ima relikviju sv. Padre Pija je župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Puli.
Povodom svečeva blagdana, u ponedjeljak, 23. rujna, prije večernjeg misnog slavlja, župnik te župe, o. Diego Deklić predvodio je pred svečevom relikvijom Pobožnost Padre Piju, a potom je održano misno slavlje s prigodnom propovjedi. Misno slavlje je predvodio o. Leopold Mičić, gvardijan Samostana sv. Antuna Padovanskog, te je izrekao i prigodnu propovijed.
Uvodeći u homiliju, propovjednik je naglasio kako svaki svetac ima svoju priču, ali to nije samo njegova priča, već „priča o Isusu Kristu, o živom Bogu koji se utjelovio u našu povijest, i koji se utjelovio u život svakog čovjeka. I naš život je onoliko uspješan koliko Bog postoji u njemu, koliko smo ga spremni primiti i dati, jer Isus Krist je vječan, začetnik, smisao svega. Sv. Pio je još kao malo dijete to naslutio. U ono vrijeme su djeca odrastala u vjerskom okruženju, i sigurno je bilo lakše razmišljati o pozivu. Danas je to teže, jer djeca odrastaju u drugom okruženju, koje ili nagriza naše duše i naše živote“.
Nadalje, je propovjednik posvijestio, kako smo mi u našim životima često žalosni, očajni, nemirni, a to je znak da nemamo ni povjerenja i da nismo u kontaktu s Isusom Kristom. „Kad čovjek nije u kontaktu s Bogom, lako se izgubi. Sv. Pio je imao svoj karakter, no da nije bio u kontaktu s Bogom, tko zna kakav bi čovjek bio, ali dozvolio je da u njegov karakter uđe Isus Krist. I kad bi svatko od nas dozvolio da njegov karakter obogati Isus Krist onda bi naši međuljudski odnosi u obitelji bili drugačiji“.
Propovjednik je podsjetio, kako je sv. Padre Pio na svom tijelu nosio rane. „Danas tražimo znakove. No, postoji opasnost da naša vjera postane neko traganje za znakovima. Božji znakovi su u njegovim ranama. Ako nekoga stvarno ljubiš, onda znaš kako ući u bol toga čovjeka, i onda ta bol postane moja bol. Rane Isusa Krista na rukama sv. Padre Pija i sv. Franje su znak da su ti ljudi znali ući u Kristovu patnju. Mi često od Boga tražimo svašta. Ali tko traži, kako kaže sv. Pavao, da trpi i umre kao Spasitelj? Jer ako nekoga voliš, onda s tom osobom želiš biti u dobru i zlu“. U tom kontekstu je propovjednik naglasio, kako je sv. Padre Pio dozvolio Bogu da mijenja njegov život, te je provodio sate pred Raspetim. No, upozorio je, kako raspelo nije znak neke prošlosti, nečega što se davno dogodilo. To raspelo je znak vječne ljubavi Boga prema čovjeku. „Sv. Ivan kad izvještava o smrti Kristovoj, kaže da su pod križem stajale Njegova majka i još par žena. Kristov križ nije bio napušten. Uvijek ima netko tko ostaje uz Njega. Padre Pio nikad u svom životu nije bježao. Mi često kad nam je teško onda nam se kao rješenje nameće bijeg. Danas ljudi stalno bježe“. Govoreći o Raspetom i onima koji su bili podno križa, propovjednik je podsjetio, kako je Isus apostolu dao Majku. „Mi ju častimo. No, prava pobožnost prema njoj, je da možeš reći poput nje ‘neka mi bude po tvojoj riječi’“. Posvijestio je, kako je Marija trpjela kako nitko od nas nikad neće trpjeti. Stoga, je vrijeme da prestanemo očajavati, već da počnemo vjerovati, jer „Bog je ljudima koji mu se otvore daje stostruko. On vidi naše potrebe. Nije potrebno da se pretvaramo“ rekao je na kraju propovjednik.
Misu je pjevanjem i sviranjem na klavijaturama glazbeno animirao o. Diego Deklić.
Relikvija per tactum, rukavica sv. Pija u crkvi sv. Antuna čuva se od 2019. kada je u tu crkvu stigla zalaganjem jedne vjernice. Uokvirena, izložena je na jednom od dva pregradna stupa kojim je odijeljena lijeva bočna lađa crkve. Iznad relikvija se nalazi portret sv. Padre Pija, rad umjetnice Petre Turković iz Rovinja, a ispod relikvije je dokument kojim gvardijan Samostana ”Majke Božje od Milosti” reda manje braće kapucina u mjestu San Giovanni Rotondo potvrđuje autentičnost relikvije.
Sveti Pio iz Pietrelcine
Današnji sveti zaštitnik je i Pio iz Pietrelcine, glasoviti i kod vjernika omiljeni Padre Pio, talijanski kapucin i mističar. Rođen je 25. svibnja 1887. u Pietrelcini (provincija Benevento, Campania) kao Francesco Forgione, sin siromašnih i pobožnih roditelja Grazija i Marije Giuseppe Di Nunzio. Djetinjstvo je proveo vedro i mirno, u svojoj seljačkoj obitelji, u kući i crkvi, kao pastir na poljima ili u školi. Od malih nogu želio je postati svećenik. Godine 1903. stupio je u kapucinski samostan u susjednom Morconeu i uzeo redovničko ime Pio. Doživotne zavjete položio je 1907, a za svećenika je zaređen 1910. u katedrali u Beneventu. Zbog zdravstvenih razloga boravio je do 1916. u rodnoj Pietrelcini, a zatim je poslan u San Giovanni Rotondo (provincija Foggia, Puglia), gdje je u tamošnjem kapucinskom samostanu, uz kraće prekide, ostao sve do smrti. Stigmatik, primio je 1918. znakove muke Gospodinove (svih pet rana Isusovih) i nosio ih punih 50 godina, otvorene, bolne i krvave. Posjedovao je i mnoge druge karizmatske darove (ekstaze, vizije, bilokacije, levitacije, ozdravljenja dodirom, čitanje tuđih savjesti). Žarko je ljubio Boga i braću ljude, a puninom svoga zvanja trajno je služio spasenju svojih bližnjih. Njegov životni program ostvarivao se vođenjem duša prema Bogu, sakramentalnim pomirenjem ljudi sa Svevišnjim i služenjem svete mise.
Čovjek molitve i patnje, skroman i ponizan fratar, ispovijedao je od jutra do mraka i ponizno služio svete mise. Spavao je na zemlji, s kamenom pod glavom umjesto jastuka i svakodnevno molio najmanje petnaest krunica. Njegova duhovna oporuka glasi: „Ljubite Gospu i nastojte da ona ljubi vas. Molite uvijek krunicu!“ Svesrdno je nastojao ublažiti patnje mnogih obitelji, naročito bolesnika i siromaha. Zbog toga je 1956. utemeljio i otvorio „Kuću za olakšanje patnji“, posvećenu Mariji, tada najbolje opremljenu bolnicu u Italiji. Već 1940. počeo je organizirati molitvene skupine, koje je nazvao „rasadištem vjere i ognjištem ljubavi“, a pravi su procvat doživjele između 1947. i 1950. Kasnije ih je papa Pavao VI. nazvao „velikom rijekom ljudi koji mole“. Te molitvene skupine postale su ishodištem brojnih molitvenih skupina različitih naziva diljem svijeta. Padre Pio nikada nije bio dobrog zdravlja, a naročito je bolovao posljednjih godina života. Njegov životni put bio je obilježen patnjom jer ga je dragi Bog htio pridružiti bolima ljudi i mukama Isusa Krista, prikazanima za spas svijeta. „Brat s Isusovim ranama“, već za vrijeme zemaljskog života uživao je ogromnu popularnost zbog svojih kreposti i duha molitve, zbog svojih žrtava i potpunog posvećenja dobrobiti svih duša. U njegovu blizinu dolazilo je godinama mnoštvo hodočasnika. Smrt ga je zatekla u vedrom raspoloženju, na današnji dan, 23. rujna 1968, u San Giovanniju Rotondu. Na njegovom tijelu ponovo se dogodilo čudo-nije više bilo ni najmanjeg znaka Isusovih rana. Oko 100 tisuća ljudi ispratilo ga je na vječni počinak. U godinama poslije smrti sve se više širio glas o njegovoj svetosti, o brojnim čudima i ozdravljenjima po njegovom zagovoru. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1999, a svetim 2002. Milijun hodočasnika bilo je nazočno njegovom proglašenju blaženim. Obred proglašenja predvodio je papa Ivan Pavao II, ali ni dva najveća trga u Rimu (Svetog Petra i Svetog Ivana Lateranskog) nisu mogla primiti sve vjernike. Padre Pio je zaštitnik civilne vojne službe i katoličke mladeži.
G. Krizman
