Teško nam je vjerovati uistinu da ćemo umrijeti. Možda, vjerovanje u stvarnost vlastite smrti označava prolazak u odraslu dob. “Poteškoća u začeti vlastite smrti je možda neka vrsta mehanizma za preživljavanje kako bi se spriječilo da se zapravo dogodi” (Samuel, 2019). Ako se nekako možemo uvjeriti da samo drugi ljudi umiru, to nam se ne čini stvarnim i nekako je manje prijeteće.
Čini se da mnogi od nas imaju “neurozu kada je u pitanju smrt, a većina nas je pokazala klasične znakove takvog poremećaja (npr. Anksioznost, depresija, hipohondrija) kad god se u stvarnom životu moramo suočiti s temom” (Samuel, 2019). Naši su umovi bolesni kad se suoče sa stvarnošću smrti. Trudimo se izbjeći temu manifestirajući neki drugi poremećaj, poput anksioznosti, depresije ili hipohondrije. Bilo da se suočavamo sa smrću voljene osobe ili se pomirimo s vlastitom smrtnošću, smrt je izazov.
Kako se suočiti s smrću? Čini se tako konačnim. Čini se kao da uvijek pobjeđuje. Dokument Vatikana II Gaudium et spes Daje nekoliko ključnih tragova kako odgovoriti na egzistencijalno pitanje smrti.
Misterija smrti
Misterija smrti nadmašuje ljudsku maštu. “Crkvu je podučavala božanska otkrivenja i čvrsto podučava da je čovjek Bog stvorio u blaženu svrhu izvan dosega zemaljske bijede” (Vatikansko vijeće II, 1965, §18). Što znači da je Crkvu to naučilo božanskom otkrivenjem? Vjera u osnovi vjeruje u nešto zahvaljujući svjedočenju nekoga drugog. Znam da se moja mala sestra prijavljuje za fakultet jer mi je rekla moja majka. Vjerujemo ljudima kojima vjerujemo. “Crkvu je podučavala božansko otkrivenje” znači da je Crkva primila ovu poruku od Boga. Sada crkva podučava isto. Pitanje za nas postaje da li vjerujemo u crkvu ili ne. Imamo li razloga vjerovati onome što nam crkva govori?
Stvoreno za sreću
Crkva kaže da smo stvorili za nešto izuzetno sretno. Ako imamo razloga vjerovati Crkvi, trebali bismo vjerovati i u to. Svi smo vjerovali izvorima informacija. Je li crkva jedan od vaših pouzdanih izvora informacija? Kao katolici, vjerujemo da radost budućeg svijeta nadmašuje patnju sadašnjeg. Također nadilazi moguću sreću trenutnog svijeta u kojem živimo.
Osvajanje smrti
Nadalje, Crkva vjeruje da će “tjelesna smrt od kojeg bi čovjek bio imun da nije sagriješio biti pobijeđen … Kad čovjeka koji je upropastio svoje vlastito djelovanje obnovljen je cjelovitoj i milostivim Spasitelj” (Vatikansko vijeće II, 1965, §18). Smrt doživljavamo kao prestanak funkcija tijela. Filozofi nam kažu da se smrt događa kada se tijelo odvaja od duše; ili bolje rečeno, kad duša ostavi tijelo iza sebe. Smrt je ušla u svijet zbog grijeha, onoga što u teologiji nazivamo izvorni grijeh. Da Adam nije sagriješio, ne bismo doživjeli smrt. Unatoč tome, smrt će biti osvojila kada čovjek obnovi njegov Spasitelj. To je došlo kroz strast i smrt Isusa Krista.
Život izvan korupcije
Bog ga zove “i još uvijek ga zove tako da mu se cijelim bićem može pridružiti u beskrajnom dijeljenju božanskog života izvan svake korupcije” (Vatikansko vijeće II, 1965, §18). Bog poziva sve ljude da budu sveti. Postoji univerzalni poziv svetosti. Ovaj poziv dolazi i u kontekstu smrti, što naglašava da je poziv božanski život izvan svake korupcije. Tijekom našeg zemaljskog postojanja, doživljavamo drugi zakon termodinamike, koji je zakon entropije. Sve stvari imaju tendenciju kaosa, manje reda. Nakon što smo postigli idealno doba naših tijela, to osjećamo postupnim padom naših tijela. Zašto Bog dopušta taj pad? To je misterija. Ipak, služi za isticanje njegovog poziva izvan korupcije. Vječni život na koji se nazivamo ne spada pod prirodne procese propadanja.
Razlog vjere
Zašto imamo tu vjeru? “Krist je pobijedio u pobjedi kad je uskrsnuo, jer je svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti” (Vatikansko vijeće II, 1965, §18). Smrt je jednosmjerna ulica. Osim u slučaju Isusa Krista. Postoje priče drugih uskrsnuća ili povratka iz mrtvih. Međutim, Isusov slučaj je jedinstven. Iz mrtvih je ustao vlastitom snagom. Čak je čekao tri dana kako bi bio očigledniji da je uistinu mrtav i uistinu se vratio u život. Obećao je da će osvojiti smrt i kroz uskrsnuće je to učinio upravo to. Ustao je iz mrtvih, da više nikada nije umro.
Uskrsnuće i nada
Kristovo uskrsnuće daje nadu. “Svakom promišljenom čovjeku čvrsto uspostavljena vjera daje odgovor na njegovu tjeskobu zbog onoga što budućnost ima za njega” (Vatikansko vijeće II, 1965, §18). Smrt dolazi za sve nas, ali za vjernika ovo nije tragedija. Znamo da nas netko dobro zove izvan groba. Njegovo uskrsnuće daje nam razlog da vjerujemo Njemu i njegovoj dobroti.
Ujedinjeni u Kristu
“U isto vrijeme vjera mu daje moć da se ujedine u Kristu sa svojim najmilijima koji su već ukinuli smrt; Vjera je budi nadu da su pronašli istinski život s Bogom” (Vatikansko vijeće II, 1965, §18).
Kad se Isus spremao odgajati brata Marte i Marije, nije jednostavno obećao da će ga vratiti u život. Rekao je Marthi: “Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 12,24). Njegove su se riječi pokazale istinite kad je treći dan ustao iz mrtvih. Njegovo uskrsnuće temelj je naše nade.
Postavljati velika pitanja vjere i života nije znak nevjere. Umjesto toga, to je prilika da se u vjeri dublje raste i potpuno vjerujete svjedočenju onoga koji volimo: Isusa Krista.
✠
Reference
Samuel, LR (2019). Psihologija smrti. Poteškoća u začeti vlastite smrti možda je mehanizam za preživljavanje. Psihologija danas. https://www.psychologyToday.com/us/blog/psychology-yesterday/201903/thepsychology-death
Vatikanski vijeće II. (1965). Gaudium et spes [Pastoral constitution on the Church in the modern world, Joys and hopes]. https://www.vatican.va/archive/hist_councilis/ii_vatican_council/documents/vat-ii_cons_19651207_gaudium-et-spes_en.html
Fotografirati Toni Reed na Razdvojiti
