Hvalospjev u Efežanima 1 jasno kaže: Bog nas je ‘izabrao u njemu prije postanka svijeta’.
Jučerašnje drugo čitanje, Efežanima 1,3-14, zaslužuje pozornost, osobito zbog svoje važnosti za život.
Tekst je zapravo himan koji je možda postojao prije poslanice svetog Pavla i koji je on u nju ugradio. Svećenici i drugi poznavatelji Liturgije časova poznaju ovaj tekst jer se redovito pojavljuje među pjesmama u Večernjoj molitvi.
Ali kako je to pro-life tekst?
Ova himna je proslava stvaranja. To nije slavlje koje je danas u modi, npr. hvalospjev “Gaji” ili “Majci prirodi”. Ne, to je proslava doktrina stvaranja, da ono što postoji dolazi iz Božje ruke, da je naumio Bog i da je dobro. Judaizam i kršćanstvo – za razliku od antičkih religija – priznaju da je Bog Stvoritelj i Otkupitelja, slaveći ga kako zbog djela stvaranja tako i zbog njegovih konkretnih djela u povijesti spasenja. Ako želite dokaz, pročitajte Psalam 136. On prvo (stihovi 4-9) slavi Božje djelo u stvaranju, nabrajajući određena djela jer “njegova ljubav traje dovijeka”. Zatim, s istim refrenom, detaljno opisuje (stihovi 10-22) Božja djela u stvaranju naroda za sebe, počevši od Izlaska. Završava Božjom brigom za pojedinu osobu koja moli Psalam (rr. 23-26).
Dakle, himna Efežanima je vrlo kristocentrična. Stvaranje nije samo “lijepa stvar” koju je Bog odlučio učiniti prije nego što je proglasio “bilo je dobro”. Ne, Bog je stvorio da nas dovede u odnos s njim, tako da, kada kreacija dosegne svoje savršenstvo, to bude kada sve stvari budu “sažete u Kristu”. Središte stvaranja je osoba.
Taj fokus kreacije usmjeren na osobu je vitalan jer je radikalni korektiv današnjem načinu razmišljanja. Stvaranje ne postoji kako bi moglo imati optimalnu temperaturu koja se ne pogoršava emisijom ugljika. Stvaranje ne postoji za netaknuti planet gljiva, potoka koji žubori i nekoliko ljudskih bića pećinskih ljudi čiji je “ugljični otisak” ublažen pokušajem povratka u kameno doba. Stvaranje postoji za osobe… i to je upravo ono što Efežanima 1 kaže.
Božje stvaranje, koje kulminira u ljudskoj osobi, događa se kako bi ona mogla imati odnos sa svojim Stvoriteljem, “za posvojenje sebi po Isusu Kristu”.
Ali kako je to povezano s pro-life perspektivom?
Hvalospjev jasno kaže: Bog nas je “izabrao u njemu prije postanka svijeta”. Bog nas je odabrao prije nego što smo mi postojali, prije nego što su postojali naši roditelji, prije nego što su postojali naši preci na X-moći, prije nego je svijet postojao.
Bog je vječan. To ne znači da je Bog slučajno tu jako dugo, probijajući se kroz povijest od Velikog praska do posljednjeg dana. Ne. Da je Bog vječan to znači svi vrijeme – ono što nazivamo “prošlost”, “sadašnjost” i “budućnost” – postoji prije njega. Za Boga, sva “povijest” je sada. Žena ukrašena nakitom iz doba Lascauxa, faraon u svojoj mumiji, Kristofor Kolumbo, ti i ja, i možda jednog dana prvo ljudsko biće koje će stići do galaksije Andromeda, svi smo odmah prisutni Bogu. Dakle, kada je Bog stvarao “u početku”, svako ljudsko biće koje će ikada postojati već je bilo u Božjem umu. Bog nas je poznavao prije postanka svijeta. Što je još važnije, on je “izabrao nas u njemu prije postanka svijeta.” Pozvao nas je, svakoga od nas, ne samo “prije nego što sam te oblikovao u utrobi” (Jeremijin “skučeni” vremenski okvir, vidi 1:5), nego prije nego što je oblikovao bilo što. I moje mjesto u slobodi u tom planu bilo je tu “u sve moje dane… prije nego što jedan od njih postade” (Psalam 139:16).
Tome bi nas trebala naučiti naša vjera nijedan život nije “neplaniran”. Bog ima plan za svaki dijete koje ulazi u ovaj svijet, čak i ako njegovi roditelji možda ne bi. A Božji plan nadmašuje – ili bi barem trebao nadmašiti – njihov.
Još jedno razmišljanje: Bog nas je “izabrao u njemu prije nego što je svijet postao…” Obratite pažnju na te dvije riječi pisane kurzivom. Bog nas ne “bira” kao izolirane monade, stvorene da budu ravnodušne prema Bogu, izoliranu individuu koja bi mogla legitimno odlučiti ostati takva ili povezati s Bogom. Sloboda nije neutralna neutralnost koja Boga čini izborom tipa “uzmi ga ili ga ostavi”, što je jednako valjan ishod za čovjeka. Ne, Bog nas je izabrao u vezi, “u njemu,” što znači da čovjek nije istinski on osim osim ljubavi, bivanja u odnosu s drugim. Kako nas je podsjetio sv.Ivan Pavao II Redemptor hominis: “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. On ostaje biće koje je sebi neshvatljivo” bez tog odnosa.
Prošli tjedan, Evanđelje nam je reklo da Isus nije mogao učiniti mnogo čuda u Nazaretu jer je “toliko velik bio njihov nedostatak vjere”. Ta istina vrijedi i ovdje. Čini mi vjerovati da Bog ima plan za svako ljudsko biće? Da li mi stvarno imati vjere da život nijedne osobe nije “neplaniran?” Imamo li doista vjere u Providnost – da Bog ima plan i svrhu za ono što čini – ili je to samo lijepa i utješna misao kojoj se povremeno obraćamo na riječima kada nemamo ništa bolje za reći osim, u srcu našeg srca , stvarno ne shvaćaš ozbiljno? I, kad to ne shvaćamo ozbiljno, ne odlučimo li se tada osloniti na svoje ruke i planove umjesto na Božje?
