Vijesti iz Rima, 1. rujna 2024. / 6:00 ujutro
Dok se papa Franjo priprema posjetiti Indoneziju, Utemeljitelj poglavar samostana na Javi govori o tome kakav je život katolika u većinski muslimanskoj zemlji.
Kada su se sestra Martha Driscoll i devet drugih cistercitskih časnih sestara iskrcale na indonezijski otok Javu 1987., dočekale su ih lokalne katoličke i muslimanske zajednice – i neki gmazovi iz susjedstva.
Novi samostan sestara još uvijek je bio u izgradnji u podnožju jednog od mnogih vulkana istočnoazijskog otoka, smještenog u indonezijskoj prašumi nešto više od pola milje od najbližeg sela.
Nije prošlo dugo prije nego što je sestra Martha, osnivačka poglavarica samostana Gedono, morala pozvati lokalnog stručnjaka za divlje životinje da nauči nju i druge sestre kako se sigurno nositi sa zmijama, od kojih su neke bile otrovne, koje su ponekad pronašle put u samostan.
“Nitko od nas nije ugrizen”, potvrdila je sestra Martha. “Imamo mnogo priča, mnogo priča, ali Bog je dobar i Blažena Majka nas čuva od svih zmija – ona ih je uhvatila.”
Uronjen u zelenu faunu, samostanski kompleks kamenih zgrada s crvenim popločanim krovovima ugrađen je u podnožje uspavanog stratovulkana u središtu otoka. Prevoj visok 5000 stopa povezuje planinu Merbabu s planinom Merapi, aktivnim vulkanom dovoljno blizu da sestre mogu osjetiti miris pepeljastog dima i sumpora kada eruptira.
Sestra Martha je rekla da tropska klima u zemlji znači visoke temperature tijekom cijele godine, iako gore u brdima, gdje se nalazi samostan Gedono, ostaje na niskih 70 stupnjeva Fahrenheita ili čak i hladnije.
Papa Franjo posjetit će glavni i najveći grad Indonezije Jakartu, također na otoku Javi, prvih dana rujna, neposredno nakon završetka najsušnijeg mjeseca u zemlji i prije početka kišne sezone. Bit će to papina prva stanica tijekom putovanja na kojem će također putovati u Papuu Novu Gvineju, Singapur i Istočni Timor.
Život u muslimanskoj Indoneziji
Muslimansko-kršćanski odnosi bit će glavna tema putovanja pape Franje u Indoneziju, gdje je oko 87 posto muslimanskog stanovništva. Kršćani čine samo 3% ukupnog stanovništva zemlje.
Međutim, sestra Marta je rekla da trapistička zajednica živi u miru i prijateljstvu s lokalnim muslimanima.
“Svi naši radnici su muslimani i imamo sestre koje su bile iz muslimanskih obitelji koje su prešle na katoličanstvo, a njihove obitelji bi dolazile u posjete i nema problema”, rekla je opatica.
Središte dana, naglasila je, misa je. Tada se sestre cistercitke okupljaju kako bi molile Službu Božju — koja se naziva i Liturgija Časoslova — sedam puta dnevno, počevši prije zore i završavajući u 19.30 sati.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Vrijeme im je također ispunjeno molitvom i duhovnim čitanjem, koje se izmjenjuju s kućanskim poslovima i dočekom gostiju. Časne sestre teško rade kako bi zarađivale za život: brinu se o povrtnjaku i plantaži klinčića te prave kolačiće, kefir i džemove. Najnoviji izvor prihoda samostana je prodaja pečene piletine na internetu.
Samostan Gedono ima konak za svećenike, redovnike i laike koji dolaze na nekoliko dana ili tjedan dana samoće i molitve. Čak 200 do 300 ljudi prisustvuje nedjeljnoj misi u samostanu, a nakon toga ostaju poslušati govor o molitvi ili zvanju.
Sestra Martha je rekla da zajednica ne čini “ništa posebno međureligijsko”, iako često slave kraj ramazana sa svojim radnicima i njihovim obiteljima, “tražeći jedni druge za oprost za sve što se dogodilo tijekom godine, blagujući i zahvaljujući Gospodinu zajedno. Bio bi musliman koji je klanjao, a ja sam klanjao.”
Sestra je rekla da ima i “muslimanske duhovne sinove, koji su još uvijek muslimani, ali dolaze u samostan. Duboko su dirnuti kada govorim o oprostu, nečemu što nedostaje u normalnoj muslimanskoj praksi. Brojni muslimani došli su samo na namaz i noćenje. Ne da vodimo formalne rasprave – samo da budemo prijatelji.”
“To je strana muslimanskog života koju mnogi ljudi na Zapadu ne shvaćaju”, rekla je, dodajući da muslimani u Indoneziji mogu pokazati svijetu kako je to živjeti u skladu s manjinom.
Sestra Marta je primijetila da iako su ona i samostan Gedono iskusili miroljubivu suradnju sa svojom muslimanskom braćom i sestrama u blizini, to ne znači da nema nekih problema ili poteškoća.
“Da biste izgradili crkvu, morate imati suglasnost ljudi u selu ili u zoni, a to može biti ljepljivo”, au nekoliko područja zemlje postoji manje ukupnog sklada između muslimana i drugih vjerskih skupina, rekla je objasnio.
Općenito, rekla je časna sestra, u Indoneziji je “život mnogo jednostavniji, sporiji, ljudskiji”.
“Otkrila sam da muslimanski narod i muslimanska vjera imaju vrlo dobro ljudsko obrazovanje za svoje ljude”, istaknula je. “Postoji osjećaj Boga, postoji osjećaj dužnosti, postoji osjećaj obitelji i seoskog života koji je vrlo jak.”
Crkva, također, u Indoneziji “nije tako institucionalna; to je više obitelj”, dodala je. U Indoneziji sam “puno naučila o tome kakav je bio moj ženski način razmišljanja. Naučili smo razmišljati zajedno kao žene i otkrili da je to vrlo blisko azijskom načinu razmišljanja.”
Povratak u Rim
Nakon 34 godine u većinski muslimanskoj zemlji, sestra Martha rođena u SAD-u rekla je da je Indonezija dom: Osamdesetogodišnjakinja govori indonezijski i ima indonezijsko državljanstvo.
Nakon što je zajednica Gedono osnovana 1987. kao temelj trapističkog samostana Vitorchiano u Italiji, postala je autonomni priorat 1994. i konačno opatija 2000., koju je vodila sestra Martha (zvana “Majka Marta”) kao opatica. Zajednica je narasla s 10 časnih sestara na oko 40 u 2011. Broj se smanjio kada su neke od sestara poslane da osnuju novu zajednicu u Macau (posebna administrativna regija Kine), iako sada ponovno broji 40 članica.
Prije tri godine, nakon što je dala ostavku na mjesto opatice, sestra Marta je zamoljena da se vrati u Italiju kako bi poduprla zajednicu redovnika trapista iz opatije Tre Fontane, izgrađene na mjestu mučeništva sv. Pavla. Od travnja 2021. vodi malu zajednicu časnih sestara trapista koje pomažu starijoj muškoj zajednici u revitalizaciji samostana koji je prije 900 godina osnovao sveti Bernard u južnom Rimu.
Dok je sestra Martha izrazila želju da ponovno vidi Indoneziju, rekla je da “nema postavljanja datuma” za njezino vrijeme u Italiji. “Mi smo ovdje i samo pokušavamo dopustiti Bogu da radi ono što želi s nama i kroz nas ovdje.”
Boravak u Rimu također je omogućio samostanskoj časnoj sestri da podijeli svoju mudrost s novom publikom na neočekivanom mjestu — u Vatikanu.
Dikasterij za kler zamolio je opaticu da u veljači razgovara s oko 800 svećenika i biskupa zaduženih za formaciju na Međunarodna konferencija za trajnu formaciju svećenika te u lipnju na susretu svih članova dikasterija.
“Imala sam određenog iskustva prateći svećenike u Indoneziji”, rekla je, objasnivši da je tema njezina razgovora bila što svećenici mogu dobiti kontaktom sa samostanom.
„Zašto bi postojao odnos između dijecezanskih svećenika i klauzurnih redovnica? Jer svi smo pozvani svoje živote usredotočiti na Isusa na radikalan način, u Euharistiji i kroz nju“, rekla je. “Ponekad časne sestre znaju više o življenju te tajne jer se čini da svećenici nemaju vremena dovoljno razmišljati o tome.”
Također smatra da je formacija svećenika postala previše apstraktna i intelektualna, s nedovoljno fokusa na ljudsku formaciju, život u zajednici i osobni odnos s Isusom.
“To,” objasnila je, “može dovesti do nedostatka samospoznaje, koju učiš u životu zajednice i u življenju otajstva Crkve kao tijela Kristova, gradeći odnose prijateljstva u otvorenosti i istini.”
“Ako svećenici nemaju to iskustvo u sjemeništu, sami odlaze na različita mjesta i nemaju među sobom prava osobna prijateljstva, a to uzrokuje problem usamljenosti koja traži nadoknadu”, rekla je časna sestra.
“Svećenici mogu postati borci samci, napredujući možda zbog uspjeha i popularnosti, ili potišteni poteškoćama, nedostatkom rezultata, nesvjesno živeći više prema svjetovnim kriterijima nego prema evanđeoskim vrijednostima.”
Pouke iz monaškog života
Sestra Marta također je objasnila kako su samostanski i obiteljski život vrlo slični: „Samostan je škola ljubavi i obitelj je također škola ljubavi.“
Imati duboku vjeru kao redovnik ili kao muž ili žena nije toliko različito, rekla je, jer “svi smo mi u jednoj obitelji i svi pokušavamo voljeti jedni druge, učimo kako voljeti i opraštati ljudima koji su nam najbliže.”
Redovnica je pozvala ljude na zajedničku molitvu, zajedničko čitanje i raspravu o Svetom pismu, učenje dobrog slušanja jedni drugih, opraštanje i traženje oproštenja te njegovanje jedinstva u različitosti: „Važno je suočiti se s problemima i ideologijama našeg vremena i zajedno razlučujemo na temelju vjere, zajedno tražeći volju Očevu.”
“To nije samo za vjerske zajednice, to je za bilo koju zajednicu: za obitelj, zajednicu u susjedstvu ili u župi”, primijetila je.
“Svi smo mi udovi tijela Kristova.”
Hannah Brockhaus je viša dopisnica Katoličke novinske agencije iz Rima. Odrasla je u Omahi, Nebraska, a diplomirala je engleski na Državnom sveučilištu Truman u Missouriju.
