U Mostaru (14. svibnja 2025.), na Širokom Brijegu (16. svibnja) i u Zagrebu (22. svibnja) upriličeno je predstavljanje dviju knjiga o stradanjima hercegovačkih franjevaca. Knjiga „Krvlju opečaćeni za nebo. Životopisi šezdeset šestorice hercegovačkih franjevaca ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću“, Mostar, 2025., nedavno je izišla iz tiska, a priredio ju je fra Robert Jolić. Uz nju je predstavljena knjiga „Svjedočanstva o ubijenoj gimnaziji. Zapisnici okruglih stolova i simpozija održanih na Širokome Brijegu i Zagrebu 1993. godine o stradanju širokobrijeških franjevaca“, Mostar, 2024., koju su priredili fra Jozo Zovko i Ivica Šarac. Knjige su tiskane u nakladi Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, Franjevačke knjižnice Mostar, u nakladničkom nizu RECIPE, objavljeno je na mrežnoj stranici Provincije.
U Mostaru i na Širokom Brijegu knjige su predstavili: fra Robert Jolić, fra Ante Marić, fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, mons. Petar Palić, biskup-mostarsko duvanjski te prof. dr. sc. Ivica Šarac. U Zagrebu su o knjigama govorili provincijal fra Jozo, fra Robert i prof. Šarac.
Govoreći o knjizi „Krvlju opečaćeni za nebo“, provincijal Grbeš u svojim je predstavljanjima istaknuo: „Toliko je nepomirenih sjećanja, toliko je bolnih uspomena, dubokih trauma, teških misli. Mi vjerujemo da nas može liječiti samo memorija Kristova. Prošlost patnje liječimo govorom istine. Kada govor istine nije danas i sada najvrjedniji, onda se prošlost patnje ponavlja. Stoga je zadatak pamćenja izvršenje pravde (Paul Ricoeur). Prvi čin pravde jest nezaboraviti. Znamo to iz osobnih iskustava: nitko ne želi biti zaboravljen. Zato vjerujem u vječnost! Službene povijesti obično su krivotvorine cijele istine. I to je uvijek učinjeno iz straha koji čuva vlast i zadržava moć! Ima toliko brava koje treba otključati, toliko vrata koje treba otvoriti jer povijest su stvorili pobijeđeni, a ne pobjednici. Ali istina je uvijek ista: Ne možeš biti pobjednik, ako ne pronađeš pobijeđene!“, naglasio je provincijal Grbeš te nastavio: „Mi ovo činimo iz ljubavi i zbog istine! Naša ljubav mora biti veća. Ljubav prema životu traži mrtve koji žive. Prava ljubav brani čovjeku da ne dira tuđih rana, osim ako ih ne misli izliječiti. (Strossmayer)“.
Spominjući pobijenu braćeufra Jozo je primijetio da je danas puno otvorenih pitanja. „Zašto je danas u Hrvatskoj lakše urediti grobove njemačkih vojnika na Mirogoju u Zagrebu i Lovrincu u Splitu, a teško isto učiniti za hrvatske vojnike, civile…? Zašto je toliko masovnih grobnica, grobova, jama, stratišta koja nitko ne razotkriva? Zašto je tako puno zločinaca slobodno hodalo i današnjom Hrvatskom? Zašto je šutnja i dalje glavna zapreka istini?“, zapitao je provincijal Grbeš podsjećajući da kršćani vjeruju u ljubav. „Ljubav jedina prašta. Ljubav jedina diže, uzdiže… ljubav jedina ima viziju boljega svijeta. Mi jedino na njoj možemo graditi. Ona je za nas Bog jer Bog je ljubav. Ona je za nas istina jer istina je Bog. Neka ova knjiga bude razlog vjerovati kako istina ima svoj put“, kazao je provincijal Grbeš na kraju podsjetivši na riječi Evanđelja po Luki: “Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” (Lk, 12,2-3).
Fra Robert je istaknuo da je knjiga „Krvlju opečaćeni za nebo“ studija od 1300 stranica posvećena ubijenim hercegovačkim franjevcima, svećenicima, bogoslovima, klericima i braći laicima. „Ona sadržava njihove cjelovite (velike) životopise. Iz tih životopisa saznajemo koliko su blago oni bili, blago za Katoličku Crkvu, za franjevački pokret, za svoju Provinciju i za svoj katolički hrvatski narod u Hercegovini. To su bili učeni profesori, vrijedni i snalažljivi župnici i duhovni pomoćnici, ustrajni katehete ili pak mladići na početku svoga svećeničkog ili redovničkog života. Kako zaboraviti jednoga fra Lea Petrovića, prvoga doktora znanosti u Hercegovini, profesora, znanstvenika, provincijala…? Iščitavajući dokumente iz posljednjih ratnih godina možemo se samo diviti njegovoj mudrosti, snazi, odlučnosti, brizi za braću u potrebi i opasnosti“, kazao je fra Robert. Zatim je opisao i ideologiju koja je stajala u pozadini ovih strašnih zločina za koje nitko nije do danas snosio bilo kakvu odgovornost. Fra Robert je nadalje pojasnio da je naslov knjige proizišao iz teksta iz Knjige Otkrivenja: „Ovo su oni što dolaze iz teške nevolje; oni opraše svoje haljine i obijeliše ih krvlju Jaganjčevom“ (Otk 7, 4.13-14). „Doista, naša su ubijena braća došla iz ‘teške nevolje’ i oprali svoje haljine u ‘krvi Jaganjčevoj’ te svojom vlastitom krvlju – po uzoru na svoga Učitelja – postali ‘opečaćeni za nebo’“, pojasnio je fra Robert.
Biskup Palić kazao je da ova knjiga koja „obiluje povijesnim činjenicama, ne pripada samo povijesti, ona pripada savjesti“. „Naslov ‘Krvlju opečaćeni za nebo’ ne donosi samo podatke, imena, događaje, nego progovara o žrtvama, o vjeri, o vremenu kada je Crkva u Hercegovini bila izložena brutalnom nasilju i o onima koji su položili svoj život za Krista, za Crkvu i za narod. Ova knjiga bavi se jednim od najtragičnijih poglavlja naše povijesti: ubojstvima hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću, kojima treba pribrojiti i svećenike Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, kao i druge žrtve. Ona dokumentira, imenom i prezimenom, svećenike franjevce koji su izgubili živote u vihoru rata, pod komunističkim terorom, bez suđenja, bez krivnje, bez oproštaja, često zaklani, strijeljani, bačeni u jame, a ponekad zauvijek nestali bez traga“, kazao je biskup Petar. Zatim je istaknuo da je vrijednost ove knjige u tome što „nije samo dokument“ već svojevrsni oblik molitve. „Ona je i svojevrsna optužnica, ali ne protiv ljudi, nego protiv zaborava. Jer, zaborav ubija drugi put. Zato ova knjiga govori. Govori, ne da bismo težili za osvetom, nego da bismo pamtili. Ne da bismo sudili, nego da bismo molili za mrtve, ali i za žive, za svećenike i za one koji su ih ubijali.“, kazao je biskup Palić.
Fra Ante Marić podsjetio je da je nakladnički niz RECIPE počeo s „Čerigajskim anđelom“ 2007. i dogurao do broja 33. s „Krvlju opečaćeni za nebo“. „U 18 godina su Hercegovačka franjevačka provincija i Franjevačka knjižnica Mostar tiskali 33 neizmjerno vrijedna djela. Večeras bih na ovom predstavljanju spomenuo i RECIPE 32. “Ruža-Mladost-Ljeporječje!”. Knjigu imate mogućnost i nabaviti. To je jedan vrijedan uradak: Prepisali smo iz rukopisa u word list širokobrijeških sjemeništaraca iz 1909. – 1932., Mladost, list hrvatske katoličke srednjoškolske mladeži Mostara 1907. i 1921. i Ljeporječje, skriptu za sintaksu iz 1908. Radili smo na tom projektu nekoliko godina i tu su nam u prepisivanju posebno pomogli naši bogoslovi“.
U Zagrebu je o knjizi „Svjedočanstva o ubijenoj gimnaziji“ govorio priređivač ove knjige prof. Šarac, a pročitan je tekst drugog priređivača, fra Joze Zovke.
Fra Jozo je u pročitanom govoru istaknuo osobni motiv i važnost ove knjige. „Uvijek sam čeznuo saznati sve o našim širokobriješkim mučenicima. Živi svjedoci njihova stradanja bili su među nama. Osjećao sam neodoljivu potrebu susresti one koji su bili njihovi đaci, kojima su mučenici bili odgojitelji, vjeroučitelji. Ateistički režim nije dopuštao da ih se spomene. Unatoč strogoj zabrani njihove smo ostatke prenijeli u crkvu i dostojno sahranili. Cilj i želja bili su otkriti te junake vjere i ljubavi pred očima vjernika s nakanom da ih nasljedujemo. U ovoj knjizi, dragi čitatelju, naći ćeš riječi svjedokâ koji su čuvali u srcu svoje iskustvo. Slušajući svjedoke, suze su tekle i hranile našu ljubav. Tako su snažno svi, kao đaci ili kolege naših mučenika, biranim riječima opisali svakoga pojedinoga. Saznat ćeš od njih istinu o uzornom redovničkom životu, o vrhunskom intelektualnom znanju te o mučeničkoj smrti i neustrašivom držanju naših svećenika i redovnika. Čast nam je pokazati naše mučenike kao uzore redovničkog života i velikane koji ne umiru. Oni nisu žrtve rata i ratne stihije. Oni su bili u mogućnosti izbora: ostaviti habit i živjeti. Ne, oni su odabrali svjedočiti za svoj habit, za svoje svećeništvo i redovništvo. Ovo je vrijeme kada se zasjenjuju uzori i njihov život. Stoga je važno i potrebno uzeti ovu knjigu koja govori, poučava, nadahnjuje svakoga od nas. To su velikani koji su u školi poučavali i odgajali mlade. I baš ti đaci, kao svjedoci, govore o svojim profesorima. Stara mudrost uči: ‘Verba movent, exempla trahunt!’ To će reći: ‘Riječi potiču, a primjeri privlače’.“
Prof. Šarac u svojem je obraćanju kazao: „Osamdeset je godina prošlo od događaja o kojima govore ove dvije knjige. Osamdeset je godina od svršetka rata koji je po manifestaciji zla, po broju žrtava i količini zločina nadmašio, prema uvriježenom mišljenju, sve dosadašnje ratove u povijesti čovječanstva. Osamdeset je, dakle, godina od kraja Drugoga svjetskog rata, a kod nas nad tom temom i dalje stoji više upitnika među kojima strši jedan ogroman! Zapravo se radi o jednom naizgled neobjašnjivu paradoksu: ako imamo u vidu da su rezultati istraživanja Drugoga svjetskog rata nedvojbeno pokazali kako su sve strane u tom ratu, dakako u različitim omjerima i okolnostima, činile masovne zločine i da su se u kakvim-takvim sudskim procesima pripadnici ili predstavnici svih tih oružanih formacija našli na optuženičkoj klupi i bili suđeni za počinjene zločine, postavlja se pitanje kako to da su samo predstavnici ili pripadnici jedne strane prošli nekažnjeno i nikada nisu odgovarali za dokazano počinjene masovne zločine? Govorim, dakako, o jugoslavenskoj komunističko-partizanskoj strani, odnosno o činjenici da nitko nikada niti za jedan zločin jugoslavenskih partizana predvođenih komunistima nije kazneno odgovarao.“ Zatim je istaknuo: „Knjiga pod naslovom ‘Svjedočanstva o ubijenoj gimnaziji’ obaseže 423 stranice i strukturirana je u 9 zasebnih, po opsegu i sadržaju različitih cjelina. Uz glavni i najopsežniji dio, a to su svjedočanstva, knjiga sadrži dva proslova, jedno uvodno poglavlje, jedan znanstveni prilog o širokobriješkoj gimnaziji te jedan povijesni prikaz događaja na Širokom Brijegu u veljači 1945. U završnom dijelu donesene su biografije sudionika te fotografije sa simpozija. Na kraju je umjesto epiloga, prije kazala osoba i sadržaja knjige, reproduciran tekst ‘Ni ovoga nas puta neće iskorijeniti’ pok. Živka Kustića, koji je objavljen u lipnju 1993. prigodom održavanja trodnevnog simpozija na Širokom Brijegu. Nijedan od svjedoka iz ove knjige danas više nije među živima; u vrijeme njihova okupljanja i prikupljanja njihovih svjedočanstava, to su već bili ljudi u zrelijoj životnoj dobi. Među njima je bilo sveučilišnih profesora, uglednih znanstvenika, liječnika, inženjera i javnih djelatnika. Svi su oni u ona jugoslavenska vremena imali problema samo zbog činjenice što su se uopće školovali u gimnaziji kod širokobrijeških franjevaca.“
„Možemo reći da je ovaj pothvat izuzetno važan je ne samo za našu zajednicu i proces koji je pokrenut u odnosu na pobijenu braću, već prije svega da bi istina o nedužno pobijenim franjevcima i njihovom radu i djelovanju bila poticajem i nadahnućem da uvijek vrijedi biti na strani dobra, mira, istine i pravde i da se istina ne može sakriti. Ona se može prešućivati ali naći će svoj put do svjetla u kojem se jasno pokazuje da je njihova žrtva izvor na kojem nam valja crpsti nadahnuće u našem vremenu“, navodi se u zaključku na mrežnoj stranici Hercegovačke franjevačke provincije. (kta)
