U organizaciji Apostolata za duhovno majčinstvo žena Krčke biskupije „Marica Stanković“, u subotu 19. listopada u Krku je održan prvi Dan Marice Stanković. Susret na temu „Kako biti kršćanka danas?“ odvijao se u velikoj dvorani Biskupskog ordinarijata i okupio je 80-tak žena sa svih većih otoka naše biskupije. Sve sudionice pozdravio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak, a zatim je uslijedio bogati program.
S likom i djelovanjem službenice Božje Marice Stanković upoznala nas je Blanka Pavlović, voditeljica Svjetovnog instituta Suradnica Krista Kralja, a Tibor Martan predstavio je manifestaciju Dani Marice Stanković koja se u Mađarevu održava po 12. put.
U nastavku je petero žena sa pet različitih otoka svjedočilo o važnosti vjere, o životnim teškoćama koje su stavile njih same i njihovu vjeru na kušnju, na preispitivanje, ali i na rast u vjeri, na oslanjanje na Boga i jačanje u kršćanskom uvjerenju i življenju vjere u osobnom i obiteljskom životu pa i u angažmanu u svojim župnim i otočnim zajednicama. Ta neposredna, iskrena i topla svjedočanstva zaista nisu ostavila nikoga ravnodušnim, a još jednom su nam pokazala kako smo pozvani jedni druge ohrabriti i osnažiti da odlučno i s puno vjere dopustimo da Bog vodi naš život.
Mlada Dafne Flego iz Cresa pričala je o važnosti koju za nju ima molitva i to kao iskren i neposredan razgovor s Bogom, ne samo u nekim teškim i kriznim situacijama već u svakodnevnim pitanjima, dilemama, teškoćama i zahvaljivanju. Istaknula je kako je Bogu važna svaka naša komunikacija s njime, naše djetinje povjerenje u njega kao Oca, osluškivanje njegovih odgovora, utjecanje Mariji… ukratko, svakodnevica prožeta molitvom i stavom povjerenja da nas Bog čuje, ljubi i brine o nama i da mu je svatko od nas i u svakoj situaciji važan.
Uslijedilo je svjedočanstvo Jagode Peranić iz Novalje, Ankice Depikolozvane iz Vrha na o. Krku, Danijele Lukić iz Raba te Brune Vlakančić iz Malog Lošinja.
Jagoda Peranić govorila je o važnosti molitve, svakodnevnog čitanja Svetog Pisma i svete mise, ali i o želji da bude što aktivnija u svojoj župnoj zajednici, u skrbi za one kojima se bliži kraj ovoga života ili onima koji su potrebni razgovora. Zbog ljubavi prema Crkvi posebno se pronašla se u pozivu duhovnog majčinstva koje ovaj Apostolat potiče.
Ankica Depikolozvane govorila je svojoj borbi s opakom bolešću, o snazi i radosti koju joj Bog dariva. Istaknula je zahvalnost Bogu za obitelj koja joj je darovana te mir koji proizlazi iz predanosti Bogu i povjerenja u Njega.
Danijela Lukić koja je, nakon smrti svoga supruga, ostala samohrana majka petero djece, posvjedočila je kako je upravo taj nesretni događaj postao njezina škola vjere i predanja i spoznaje da bez Boga ne možemo imati snagu ustrajati na putu dobra, ljubavi i služenja te kako Bog proviđa i obilno blagoslivlja one koji mu se predaju. Progovorila je i o svom angažmanu u zajednici Kursiljo koja je, i zalaganjem i željom koju je osjećala u srcu, zaživjela u Rabu.
Bruna Vlakančić iz Malog Lošinja svjedočila je o svom vjerničkom angažmanu u župi, u pjevačkim zborovima župe – o trudu i predanosti, teškoćama ali i radosti i blagoslovu koji takav angažman donosi. Posebno je progovorila o krizama, dilemama i strahovima koji se javljaju kada se u našim životima ili životima naših bližnjih dogodi nešto što prekine naša očekivanja i naše planove, ali i o neospornoj važnosti da se sve što nam se događa prihvati kao darovano od Boga, osluškujući njegov glas i prihvaćajući njegovu volju.
Zadnje svjedočanstvo izrekla je jedna posebno gošća, Tea Perović iz Zagreba, profesorica njemačkog jezika i fonetike, spisateljica, supruga i majka četiriju djevojčica. S puno topline i optimizma progovorila je o svom životu mlade i uspješne žene i majke koja je suočivši se s dijagnozom karcinoma i prvotnim lomom i očajem koji je u njoj nastao, posebno u zabrinutosti za svoje sasvim male kćerkice koje će ostati bez majke, osjetila Božji intervent u svom životu, doživljaj i stanje Božje ljubavi i milosti koji su izmijenili njezin pogled na bolest, na majčinstvo, na odnos prema suprugu, na smisao i poslanje koje otkrivamo da nam je darovano od Boga i koje onda svjedočimo i prenosimo drugima. Prvenstveno je kao majka osjetila važnost poziva da svojoj djeci otkrije da su u prvom redu Božje, od njega ljubljene i zbrinute i da smo u ovom životu samo na proputovanju koje nas u konačnici vodi k cilju: životu u Bogu. Govorila je prožetosti dana molitvom i o izazovima majčinstva u ovoj zahtjevnoj situaciji pripremanja djevojčica na oproštaj od nje, ali i o spoznaji da je ovakvo stanje neprocjenjivi blagoslov za onoga koji s Kristom nosi i osmisli svoj križ, ali i za druge kojima svjedoči. Ovo joj je vrijeme donijelo snažno iskustvo Božje prisutnosti i blizine. „Jedno je sigurno“, rekla je Tea, „više nikad ne želim biti daleko od Krista! Idite kroz život držeći se čvrsto oslonjeni na Božju ruku. Bog je uistinu živ. Otvorimo svoje srce i dušu Bogu koji nas neizmjerno ljubi“. Pozvala je sve da zahvaljuju za dar života, zdravlja pa i bolesti, i da nikoji od darova ne uzimaju zdravo za gotovo već da svaki trenutak iskoriste za pročišćenje života, za služenje Bogu i bližnjemu, za koračanje putem svetosti.
Kroz ovo vrijeme bolesti, ali i obraćenja i otkrivanja Božje ljubavi Tea je napisala knjigu Stvorene smo za nebo koju je izdala nakladnička kuća Salesiana i koju su sudionice susreta mogle u ovoj prigodi nabaviti.
Uslijedila je sveta misa koju je u krčkoj katedrali, uz još trojicu svećenika, slavio krčki biskup mons. Ivica Petanjak.
U propovijedi je biskup Petanjak rekao: „Bog u svakome vremenu podže ljude koji će se znati nositi s tim vremenom i znati odgovoriti na izazove tog vremena. Vrijeme biskupa Antuna Mahnića, pa onda Ivana Merza, pa Marice Stanković, Hrvatskog katoličkog pokreta i Katoličke akcije, Orlovstva, pa Križarske organizacije, Suradnica Krista Kralja, može se promatrati kao pripremno razdoblje u kojem su se postavljali dobri i čvrsti temelji za ono što će doći nakon drugog svjetskog rata i u vrijeme komunističke diktature.
Biskup Mahnić se borio s liberalnim idejama i pokretom svog vremena, koji je tek bio uvertira u ono što će doći s komunističkim pokretom s kojim nije bilo rasprave. Bilo je spasonosno što je Katolički pokret oduševio mlade ljude za evanđelje i što su iz tog pokreta izrasli pojedinci i pokreti koji su nastojali svoje kršćanstvo radikalno živjeti u svijetu, nešto slično kao „redovništvo u svijetu.“ Svojim životom bili su kvasac toga svijeta. Jedna od tih oduševljenih Kristovih svjedoka i angažiranih i predanih članica Katoličke akcije i Orlovstva, a kasnije osnivačica Suradnica Krista Kralja bila je Marica Stanković koja u Pravilima za svoju zajednicu piše: »Život Zajednice suradnica Krista Kralja život je koji se troši za ostvarivanje kraljevstva Kristova na zemlji. To je život neprestanog rada, žilave borbe, požrtvovnog apostolata, ali svakodnevnoga, dobro pripremljenog, sistematskog i neprekidnog apostolata. Ta se borba i apostolat ne vrši odijeljeno od svijeta, već u svijetu, među svijetom, u običnom vrtlogu, u svim zvanjima, u svim okolnostima, na svim položajima.« Nakon rata, u vrijeme komunizma, svaka od ovih riječi koja je ovdje napisana biti će potvrđena svjedočkim životom i postojanošću onih koji su prošli kroz komunističko robovanje.“
Biskup Ivica posebno se osvrnuo na pet teških i mučnih godina robije koje su Marica Stanković i njezine sestre provele u ženskom logoru u Požegi. „Nakon mučeništva došlo je vrijeme da oni koji žive ubiru plod tog mučeništva i da svijetu objave kako se Bog proslavio po braći i sestrama. To je vrijeme nakon robijanja, vrijeme koncila i koncilske obnove i sveopćeg oduševljenja za novost koja se u Crkvi događa.“, dodaje Biskup.
Svoju propovijed mons. Petanjak zaključuje riječima: „Naše kršćanstvo je danas nekako sumorno. Kad bi se uzeli filozofski pojmovi onda bi se reklo da se bavimo akcidentima, a ne zanima nas bitak, bit. Šminkamo izvana ono što je iznutra trulo i bolesno i gnjilo. Raspravljamo u Crkvi o ekologiji i klimatskim promjenama, a ne bavimo se onime što je potrebno za spasenje. Sve razvodnjavamo i bavimo se bajkama, a pravi problemi prolaze mimo nas. Našem vremenu fali radikalno življenje evanđelja. I fali nam ona oduševljenost i strast za Isusa Krista i evanđeoske vrednote koje su pokretale Katoličku akciju i pokret. Fale nam ljudi poput službenice Božje Marice Stanković koji će ostati u svijetu, a ne biti od svijeta. Ne bojat se biti drugačiji.“
Na kraju misnog slavlja biskup Ivica predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, čija je duhovna kći i učenica bila i Marica Stanković.
Nakon euharistijskog slavlja, okupljene sudionice okrijepile su se zajedničkim ručkom i druženjem.
Po povratku u dvoranu Ordinarijata, uslijedio je razgovor o daljnjem radu Apostolata za duhovno majčinstvo žena, koje djeluje od 2009. godine, te o ideji da se Dani Marice Stanković organiziraju i sljedećih godina, na način da se svaki put Dan održi na drugom otoku kako bi bio dostupniji što većem broju žena. O takvim i ostalim susretima Apostolat će na vrijeme informirati sve svoje članice ali i ostale koje se žele obogatiti ovako lijepim sadržajima koji nas hrane i oplemenjuju da svojim životom i primjerom i same možemo svjedočiti „Kako biti kršćanka danas?“
Irena Žužić
