U ponedjeljak 21. listopada 2024., u grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, arhijerejskom božanskom liturgijom sv. Ivana Zlatoustoga svečano je proslavljen spomendan blaženoga Karla Habsburga, austrijskoga cara, hrvatsko-ugarskog i češkog kralja, čija se 20. obljetnica proglašenja blaženim ove godine obilježava. Liturgiju je predvodio križevački vladika Milan Stipić, a suslužili su zagrebački župnik o. Nenad Krajačić, župni vikari o. Miroslav Barničko i o. Gorazd Bastašić te đakon o. Livio Marijan koji je propovijedao. Liturgiju na hrvatskom i crkvenoslavenskom pjevao je sav puk predvođen Zborom mladih Ćirilo-Metodova kora. Ovom su prigodom u konkatedralu donesene moći bl. Karla iz riznice zagrebačke katedrale koje su postavljene na tetrapod zajedno s ikonom blaženika. Liturgiji su nazočili veleposlanik Austrije dr. Jozef Vuketić, veleposlanik Mađarske dr. Csaba Demcsak, potpredsjednik Hrvatskoga sabora akademik Željko Reiner, zamjenik veleposlanika Slovenije mr. Miha Fatur, predstavnici Reda sv. Groba Jeruzalemskog, Međunarodne molitvene lige za mir među narodima cara Karla (Gebetsliga), Udruge za beatifikaciju carice Zite, Žumberačkih uskoka, pjevačka skupina ‘Dalmatika’ te brojni vjernici.
Đakon Livijo Marijan je u propovijedi naglasio kako se 3. listopada, prije 18 dana, navršilo 20 godina od kada je sveti papa Ivan Pavao II. na Trgu sv. Petra u Rimu proglasio Karla blaženikom i tom prilikom o njemu rekao: “Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira te nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom”.
”Spominjati se dobrog, poštenog i humanog vladara u ovo vrijeme nažalost brojnih korumpiranih političara pa i povampirenih krvnika ima osobitoga smisla. Mnogi Hrvati, ali i Austrijanci, Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci, Ukrajinci, Rusini i drugi narodi malo i ništa danas znaju da je im je vladar posljednjih dviju godina života u zajedničkoj državi Austro-Ugarske monarhiji bio svetac, čovjek koji je uspio biti i pošteni vladar, i skroman car, i miroljubiv kralj, i vjeran suprug, i dobar otac, i iskreni kršćanin, i jednostavno normalan čovjek” istakao je đakon Marijan.
”Bog često puta i na svoj čudesan i nama nerazumljiv način svojim prstom dotakne naše živote i našu ljudsku povijest, i ponizi našu oholost. Naime, pobjednici pišu ljudsku povijest, koja može biti iskrivljena. No, Bog zna i piše povijest istine. Prognanoga mladoga cara Karla sa suprugom i sedmero djece, i osmim na putu, pobjedničke sile na koncu Prvog svjetskog rata su ismijavale i blatile, likujući nad propašću njegova carstva. Karlo je naličio Isusu na Veliki petak: ostavljen, sam, prognan, ismijan, odbačen. Trebalo je samo da umre i nestane u ropotarnici povijesti. No, Bog se ne da izrugivati, kaže psalam, ni ismijavati. I Bog neće pustiti da njegov pravednik padne u zaborav, kako kaže Sveto Pismo” naglasio je đakon Marijn i nastavio:
”Tako je Bog dopustio da i protivnici Karlovi progovore istinu. Francuski pisac, satiričar i političar Anatol France, iz neprijateljskog tabora, piše ”Austrijski Car Karlo je jedini pristojan čovjek koji je iz rata izašao na rukovodećoj poziciji, a ipak je bio svetac i nitko ga nije slušao. Iskreno je želio mir, i zato ga je cijeli svijet prezirao. Bila je to divna prilika koja je propuštena”. Iz drugog tabora Karlovih neprijatelja, tadašnjih britanskih krugova, također postoji izjava Herberta Viviana, pisca i političkog komentatora, koji poslije Karlove smrti piše o svom susretu s njim: ”Karlo je bio veliki vođa, princ mira, koji je želio spasiti svijet od godine rata; državnik s idejama da spasi svoje narode od kompliciranih problema svog carstva; kralj koji je istinski volio svoje narode, neustrašiv čovjek, plemenita duša, ugledan, svetac s čijeg groba dolaze blagoslovi.”
”Svi oni silni moćnici koji su se ismijavali Karlu, njegovim mirovnim inicijativama i naivnosti i pobožnjaštvu, kao i njihovi narodi doživjeli su poslije Karla strahotne diktature nacizma, fašizma, komunizma, uz more prolivene krvi, genocide, logore i gulage, bratoubojstva, režime za režimom tlačenja i nečovječnih vlasti. Bog se doista ne da izrugivati” kazao je propovjednik.
Govoreći o Karlu kao odgovornom i savjesnom čovjeku i vladaru, propovjednik je istakao: ”Karlo Austrijski nije shvaćao svoju krunu kao priliku za lagodan život i iživljavanje, za bogaćenje, paradiranje i spektakularnost, poput nekih danas, nego kao od Boga danu odgovornost u služenju povjerenom mu narodu. On je pri kraju života izjavio: ‘Izvršio sam svoju dužnost. Kao okrunjeni kralj, ne samo da imam pravo, već imam i dužnost. Moram se držati prava, digniteta i časti krune… Za mene to nije nešto lako. Jer s posljednjim dahom svog života moram koračati putem dužnosti. Što god požalio, naš Gospod i Spasitelj me kroz sve vodio’. Mi, narodi srednje i istočne Europe kojima je Karlo bio vladar, uistinu smo blagoslovljeni, da ipak unatoč tolikih zala u našim povijestima i međusobnim odnosima, poslije tolikih teških režima i loših političara, imamo jedan svijetli lik u našoj povijesti – lik dobroga, poštenog i odgovornog vladara, pobožnog kršćanina i oca obitelji, mirotvorca i pravednika kojega Bog nije prepustio zaboravu” naglasio je đakon Marijan, citirajući ugledni vatikanski list ”L’Osservatore romano” od 3. listopada 2004., koji je prigodom Karlove beatifikacije pisao: ‘U sadašnjem času treba uzeti u obzir da duša Europe može biti oživljena i nanovo nadahnuta za tu zadaću u Kristovom duhu, po Duhu Svetom. Upravo sile zla i prepreke koje nam se suprotstavljaju traže da ne očajavamo, već da još usrdnije tražimo volju Božju i da po njoj s vjerom djelujemo. Karlo Austrijski, koji je živio taj duh i dao svoj život za dobrobit svojih naroda, ostaje stoga ohrabrujući primjer i zagovornik. Božja je ludost mudrija od mudrosti svijeta. Oslanjati se na to pomaže nam živjeti.”
Zaključno, propovjednik je rekao: ”Neka nam uspomena na blaženoga cara i kralja Karla Habsburga, njegove svete relikvije koje se nalaze ovdje i koje častimo, i njegov sveti zagovor kod Boga svima nama, i malima i velikima, svih nacija i naroda, budu primjer i ohrabrenje da budemo poput njega pošteni, pravedni i dobri ljudi i kršćani, pa Bog neće dati ni da mi padnemo u zaborav i ništavilo kad odemo iz ovoga svijeta i smrtnoga života”.
Na kraju svečane liturgije sve nazočnike je pozdravio križevački vladika Milan Stipić, naglasivši kako se Križevačka eparhija i sve grkokatoličke Crkve srednje i istočne Europe sa zahvalnošću i poštovanjem sjećaju vladarske obitelji Habsburg koji su svojom naklonošću i mudrošću učinili sve da tim Crkvama omoguće uredan i normalan život unutar njihove države.
