Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik
Uvod u pokajnički čin
Drage sestre i braćo! Često u svojem životu rabimo riječ ljubav. Njome označavamo skoro svaki osjećaj koji iskazujemo prema dragim, simpatičnim osobama, onima kod kojih naše srce zatitra, onima uz koje se osjećamo sretnije i smirenije, zadovoljnije. I danas ćemo u čitanjima slušati upravo o ljubavi, istinskoj ljubavi, onoj koja je najviša i koja sve pokreće, koja je prva i temeljna zapovijed od svih. Isus sav Zakon i Proroke svodi samo na dvije zapovijedi: ljubav prema Bogu i u istoj mjeri prema čovjeku! Pokažimo da volimo Boga kroz svoje čovjekoljublje i oprostimo jedni drugima ako tko nešto ima protiv nekoga. Bog se jedino praštanju može obradovati, iskrenim suzama pokajnicama, pa učinimo to na početku ovog našeg susreta.
Da, dobro ste čuli. To je možda najčudnije u ljudskom životu. Ljubav pokreće i vjeru i vjernika! Ona je bit vjere. Isus danas odgovarajući iskrenom tražitelju, pismoznancu, proširuje ovo polje ljubavi: ne treba ljubiti samo Boga, kako navodi Ponovljeni zakon u 6,6, nego i čovjeka! I to je ta novina. Isus starim zapovijedima daje novo značenje, tumači ih onako kako je Bog na početku to zamislio, a ljudi iskrenuli tijekom vremena. Zamislite samo šumu od 613 zapovijedi i zabrana (točnije 365 zapovijedi i 248 zabrana). Upravo toliko ih je bilo u Isusovo vrijeme u Izraelu. Trebalo je to moći opsluživati. I znati! A ne pogriješiti. Ne snalazeći se u tolikom mnoštvu, jedan od služitelja Zakona pita Isusa: Koja je najveća? Daj da nju služim i valjda će to biti dovoljno. I Isus mu odgovara. Možda ne onako kako je on htio, ali mu daje istinski iskren odgovor: LJUBI BOGA I BLIŽNJEGA SVOGA! Kako to samo gordo zvuči.
Bog blagoslivlja ljubav
Isus pun žara govori da su te dvije zapovijedi nerazdjeljive jer se naša ljubav prema Bogu očituje p(d)okazujući svoju ljubav prema čovjeku. Uzalud je govoriti kako ljubimo Boga kojeg ne vidimo ako ne ljubimo čovjeka koji je svaki dan pred nama, s kojim svaki dan živimo. Sv. Jakov će reći: „Vjera bez djela je mrtva!“ Što je s nama? Koliko mi svoju kršćansku ljubav svjedočimo prema svojim bližnjima. Ovih smo dana proslavili svetkovinu Svih svetih i Spomendan vjernih mrtvih. Koliko smo imali vremena u onoj strci i žurbi istinski zahvaliti svojim precima za vjeru, za svjedočanstvo ljubavi koju su nam pokazali? Koliko smo imali vremena obići grobove onih koji su nam pokazali životom kako se ljubi? I jesmo li glasno čuli u svom srcu: Ne bojte se života! Bog blagoslivlja ljubav! Nekoć, dok su oni živjeli među nama, kućice su nam bile male, ali pune života i dječjih osmijeha i plača! A danas? Imamo vile koje zjape prazne i samo kukamo kako nam je teško i bježimo sa svojih ognjišta kao da su kužna, kao da nas netko po svijetu jedva čeka, kao da bez nas ne mogu živjeti. Ostavljamo svoje starce rastužene i uplakane da čeznu i venu za dječjom ljubavlju i osmijehom, za pogledom u budućnost. Da, djeca su naša budućnost! Parafrazirat ću A. Šantića, bosanskohercegovačkog pjesnika, koji je davno napisao: „Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijati kao ovo!“ Zar nije i to danas, za nas Hrvate u BiH, možda prva zapovijed od svih: BUDITE SPREMNI NA ŽRTVU I OSTAJTE OVDJE!
Nek’ se zna da je Bog s nama
Čuli smo u prvom čitanju onu lijepu molitvu koju svaki pobožni Židov više puta na dan ponovi: „ŠEMA, ISRAEL!“ – ČUJ/ POSLUŠAJ, IZRAELE! Mojsije svojem narodu zapovijeda da ne zaboravi Božju ljubav i dobročinstva koja mu je Gospodin učinio. Ne samo da ne zaboravi, nego da ih prenese i svojim budućim pokoljenjima, da se zauvijek zna kako je Bog s nama (Emanuel). Još i danas odzvanja ta molitva u židovskim obiteljima prigodom svakog objeda, a posebno prigodom velikih svetkovina. „Šema“ i „berakah“ u njihovim ušima odzvanja i podsjeća ih svaki dan tko je i što je Gospodin za njih bio i što je učinio. Toga se trebaju sjećati cijeloga života. Ovo „Čuj, Izraele!“ nije samo za uši, nego, prije svega, znači u djelo provoditi, slušati i izvršavati, a ne samo slušati ušima. To znači otvoriti srce poslušnosti i izvršavanju Božje Riječi i zapovijedi. Ovo prvo čitanje je zapravo proglas nakon Dekaloga što će se dogoditi ako budu slušali Božji glas, kako će Bog blagosloviti opsluživanje Zakona i sinovsko poštovanje prema Bogu. Poslušajmo i mi glas Božji i popravimo svoj život nabolje.
Primjer imamo
U drugom čitanju sveti pisac pokušava nama kršćanima pojasniti kakav je Bog. Boga Staroga zavjeta poznajemo kao Boga, Oca našega, koji je na nebesima. A objavio nam ga je njegov Sin Isus – s Njim pravi Bog, a s nama pravi čovjek. Objavio nam je kakav je taj Bog u kojeg vjerujemo, po vlastitom sebedarju, po žrtvi svojega Sina za nas grješnike, objavio je koliko nas Otac ljubi. I ta Isusova sebedarna žrtva ostaje uvijek kao dokaz koliko nas Bog ljubi te izazov i mjera kako i mi trebamo uzvratiti na tu i toliku ljubav Očevu i pokazati da smo mu zahvalni i vjerni, da i mi jedni druge ljubimo, po zapovijedi koju nam je Isus dao, kako navodi Sv. Ivan: „Primjer sam vam dao, da i vi ljubite jedni druge kao što sam i ja vas ljubio!“ Ovomu tumačenje ne treba. Slijedimo Isusov primjer i ispunili smo volju Božju.
Mjerilo Isusova učenika
U evanđeljima posljednjih nedjelja svi Isusovi protivnici nastoje ga uhvatiti u zamku, postaviti mu nezgodno pitanje, osramotiti ga pred svijetom i obezvrijediti njega i njegov nauk. Nije im uspjelo niti jednom. Vrlo je teško istinski razlučiti tko je pravi vjernik, tko istinski traga za svojim napretkom u Duhu, a tko „glumi“ pobožnost i samo na izvan kao nešto traži. Mnogi su dolazili i odlazili, navest ću samo neke: bogati mladić, pismoznanci koji pitaju o otpuštanju žene, znatiželjnici za čudesa itd. Isusu je teško sve ispraviti, ali želi pokazati da ispunja Zakon koji su pismoznanci toliko zamrsili da se ni oni više u njemu ne snalaze. Bilo je određeno koliko koraka čovjek subotom smije prijeći. Ako bi više prešao, zgriješio je. Smije li pomoći svojem susjedu ako mu se dogodi nesreća? Mnoštvo sitnih zapovijedi koje su išle do krajnjih granica ukusa i održavanja. Ali, ako si želio biti pravi vjernik, onda si ih morao održavati. Isusu je to bilo smiješno i nastojao je svojim naučavanjem olakšati istinskim vjernicima. Zato mnoštva dolaze k Njemu. Drukčiji je od drugih jer ima ljubavi i srca! Da, to je mjerilo Isusova učenika! Ljubav i srce! Često se nama svećenicima zna spočitati da smo izdali svoju prvu ljubav, Isusa, i prepustili se ovosvjetskim ljubavima koje osiromašuju čovjeka: tko će imati veći račun u banci, tko će voziti bolji automobil, tko će izgraditi bolju i ljepšu crkvu, tko će okupiti veće „mase“ vjernika!? Zar je to mjerilo ljubavi prema Bogu? Ne bi li nam trebao biti primjer i uzor Isus? Svima nama! I dijecezanskim svećenicima i redovnicima! Sv. Franjo je nastojao slijediti Isusa! Ne slijedite Franju, nego Isusa! On je cilj i mjerilo našega života! Sv. Franjo je pokazao primjerom da je to i danas moguće, da zagledan u rane Isusove i iz ljubavi za Isusa čovjek sve može ostaviti i zaljubiti se u Isusa znajući da je Isus najveća ljubav i nagrada. Ako vam je srce uz Isusa, ne bojte se – rekao bi danas Sv. Franjo.
Najveća zapovijed nama
Koja je danas nama najveća zapovijed!? Ostajte ovdje! Ne idite za prljavim dobitkom i blagom koje propada, nego ostanite u Bosni i Hercegovini uz Isusa! Toliki oci franjevci, ali i mnogi dijecezanski svećenici kroz povijest su djelovali u našoj domovini i svoju krv, suze i znoj, sve što su imali i znali, utkali i ugradili u ovu voljenu zemlju i sačuvali Božji narod. Ne malakšite, ne borite se jedni protiv drugih, ostajte ovdje i primjerom pokažite i dokažite da volite svoj narod i slijedite Isusa. Oni su shvatili davno da je Bog ljubav i da nas je stvorio na svoju sliku i priliku, slobodne i jednake u svemu. Čovjek je odsjaj svemogućega Boga i stvoren je ljubiti sve ono što Bog ljubi, a najprije onoga kraj sebe koga vidi, da bi mogao tako svjedočiti svoju ljubav prema Bogu. Zato mi ovdje i danas prolazimo ili padamo na ispitu, kao što Isus lijepo odgovori onom mladiću u evanđelju koji mu je odgovorio o prvoj zapovijedi: NISI DALEKO OD KRALJEVSTVA BOŽJEGA! Pokušajmo i mi danas slijediti srce i ljubavlju pokazati da volimo Isusa i da nam je stalo do ljudi. Kako smo još u Gospinom mjesecu, listopadu, a ona je najveći primjer ljudske ljubavi prema Bogu, našao sam jednu zgodnu priču o snazi molitve i volio bih da ju svi poslušamo i primimo u svoj život kao poticaj za molitvu, ali i snagu ljubavi i žrtve.
Papigina Zdravomarija
Marko iz Požege lokalni je alkoholičar. Nakon što je njegov najbolji prijatelj poginuo u Domovinskom ratu, počeo se svakodnevno opijati. Njegovo stanje prelazilo je u sve teži oblik ovisnosti i takav je život uništavao njega, ali i njegovu obitelj. Nakon cjelodnevnog opijanja svađao se sa ženom, bio je frustriran zbog svake dječje pogreške… Marka je takav život polako dovodio u stanje iz kojeg nema izlaza, u stanje uništenja svega što u njegovu životu vrijedi. Međutim, njegova se obitelj nije htjela predati: vodili su Marka na svetu misu, na što se on nije bunio jer je i sam shvaćao da takav život nema budućnosti, ni tračka svjetlosti što se nazire negdje daleko. Jedne nedjelje u župu je došao redovnik iz Bosne koji je u sklopu propovijedi ispričao priču o redovniku, papigi i kopcu (ptica grabljivica). Ispričao je kako nekoć davno bijaše redovnik koji je živio u samoći. Imao je samo papigu, jedinu razonodu i društvo. Redovnik je često naglas molio Gospinu krunicu. Tako je i papiga katkada znala ponavljati „Zdravo, Marijo…“ Jednoga dana redovnik je papiginu krletku objesio na obližnje drvo osluškujući hoće li papiga dozivati ostale ptice koje tim krajem slobodno lete. No, umjesto kakve ptice pjevice, na papigin se kavez zaletio mladi kobac. Papiga se gadno uplašila i u tom je strahu počela ponavljati „Zdravo, Marijo; Zdravo, Marijo…“ Te su riječi uplašile kopca jer on nije navikao čuti riječi iz ptičjih usta, te je pobjegao. Gledajući prizor s terase, redovnik zaključi da su riječi „Zdravo, Marijo“, koje je papiga ponavljala, spasile papigu. Ovo je primjer i slika jačine tih riječi koje, ako ih čovjek moli s vjerom, mogu od nas otjerati zlo i bolest. Marko, čuvši propovijed, odluči da će i sam poput te papige pokušati svoj teret i kušnju staviti pod zaštitu Djevice koja sve spašava ako joj se obratimo u vjeri. Toga dana odlučio je otići na bolničko liječenje i terapije koje su trajale nekoliko tjedana. Kad se vratio iz bolnice, ponovno ga je vukla želja za alkoholom, no svaki put kad mu je želja za alkoholom „zamutila pamet“, u sebi je izgovarao: „Zdravo, Marijo; Zdravo, Marijo…“ Ponekad i po nekoliko stotina puta, sve dok ta želja nije napustila njegove misli. Vidjevši kako te riječi zaista čuda čine, ponavljao ih je svaki put kad bi ga želja za alkoholom povukla da odustane od svega, kako bi pobjegao od teške napasti koju izaziva alkohol. Nakon nekog vremena i brojnih odbijanja napasti, uz pomoć zagovora Blažene Djevice Marije, odlučio je kupiti Gospin molitvenik kako bi Majci Mariji zahvalio na svemu što je učinila za njega. Svakog dana on izmoli ponešto iz tog molitvenika u zahvalu i čast Djevice koja ga je spasila od ponora tame. Danas Marko s obitelji živi sretno, u blagostanju i miru, a sve uz snažnu vjeru i Gospu koja čuda čini ako joj se utječemo iskrena srca. „Što smo dalje od Boga – bliži smo do Zloga. Što smo dalje od svoga Stvoritelja i Spasitelja, život će biti sve nemirniji i teži. Koliko god se to činilo nevjerojatno, odgovor je jednostavan. Trebamo se vratiti Bogu, svojem duhovnom životu – molitvi…“ Amen.
