U srijedu, 9. travnja, u zeničkoj župi Presvetog Srca Isusova u Čajdrašu misom koju je slavio vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić obilježena je 30. obljetnica smrti nekadašnjeg župnika u ovoj vjerničkoj zajednici vlč. Bože Markotića, javlja portal Nedjelja.
Molitveni program započeo je opijelom u popodnevnim satima na mjesnom groblju, gdje se nalaze zemni ostatci pokojnog svećenika, a potom je u župnoj crkvi euharistiju slavio mons. Vukšić.
Koncelebriralo je osam svećenika, uglavnom onih koji djeluju u zeničkim župama ili onim vjerničkim zajednicama u kojima je djelovao pokojni vlč. Markotić. Nazočne je na početku pozdravio župnik vlč. Josip Šimunović.
U prigodnoj propovijedi koju je naslovio Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost Gospodara svoga! nadbiskup Vukšić se prisjetio mjeseca rujna 1969. kada je upoznao tada dječaka Božu Markotića. „Došli smo tih davnih dana s različitih strana u Zagreb i u isto vrijeme započeli prvi razred školovanja u Klasičnoj gimnaziji kao svećenički kandidati, on za Vrhbosansku a ja za Mostarsku biskupiju. Sve se događalo u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu, u kojemu je u tom času živjelo malo manje od 400 učenika. U prvi razred upisalo se te jeseni oko 125 dječaka i bili smo razdijeljeni u tri odjeljenja. Božo i ja smo se u toj rasporedbi našli u istom odjeljenju, pohađali nastavu i nastavili tako kroz naredne tri godine“, kazao je i istaknuo da su u slobodno vrijeme često igrali šah, koji su jednako voljeli kao i nogomet u kojemu je on rado sudjelovao i obično bio golman. „Izgledao je malo ozbiljnije nego ostali đaci u razredu, jer je po datumu rođenja bio oko dvije godine stariji od nas ostalih dječaka. Iako se nije posebice isticao, bio je solidan učenik i nije imao problema sa školom koja je bila zahtjevna (…) pamtim da je Božo bio marljiv u učenju, ali je znao biti i zdravo nestašan, pa i zato kolegama drag“, dodao je nadbiskup i posvijestio kako je Božo bio redovit na molitvama i na svetim misama.
Dodao je kako su im se nakon tri godine životni putovi, privremeno, razišli jer je mladić Božo morao prekinuti školovanje te ići raditi kako bi pomogao majci i baki.
„Ali koliko je don Božo bio uporan, također u iznalaženju sredstava za život, možda će najbolje dočarati slika u kojoj ga vidim kako se popodne, nakon što je u jutarnjim satima bio na predavanjima, pridružio radnicima koji su obnavljali zgradu Bogoslovije te u radnom odijelu sjedi na stubištu ispred ulaznih vrata i, da bi zaradio barem malo, čekićem udara, jer je dobio takvu zadaću, po izlizanom kamenu ne bi li prestao biti klizav za one koji ulaze i izlaze“, kazao je i progovorio o Božinoj svećeničkoj službi u opasnim danima rata. „Pokojni Božo je u ovoj župi, kao i na širem području grada Zenice, upamćen kao svećenik koji je za svoje vjernike, ali također za sve druge koji su trpjeli, u tim danima bio živi znak nade, svjedok dobrote, svjetlo ljubavi i opirao se zlu. Darivao se braći i sestrama i zato su mu bili zahvalni. Činio je to i uz ne male rizike po vlastiti život, pa izravni svjedoci kažu da je bio vrlo hrabar a u hrabrosti razborit. Oni koji su s njim živjeli, to su više puta potvrdili. Zabilježeno je također da je u tim danima Božo, koji je bio posvema svjestan opasnosti, ostajući među vjernicima u svojoj župi, bio spreman i život dati za kršćansku vjeru i svoj hrvatski narod. To je razlog što ga se danas sjećamo kao svjedoka vjere“, ustvrdio je i dodao kako je Božo bio jedan od onih Isusovih učenika koji se istrošio služeći Božjem imenu. „Pripada među one koji su, braneći Božji zakon, kršćansko ime i dostojanstvo čovjeka, svoj život izložili izravnoj opasnosti ali ipak nisu životom stradali. Takve je već staro kršćanstvo upravo zbog toga često nazivalo imenom confessor fidei, svjedoci vjere. Stoga je ovo prigoda u kojoj u ime cijele nadbiskupijske zajednice još jednom treba zahvaliti svima njima. Danas, naravno, osobito pokojnom Boži, s pouzdanjem da ga je Božje milosrđe nagradilo zbog njegove vjernosti“, dodao je te se zapitao „iz čega svjedoci Božji crpe snagu da bi kao Isusovi učenici ustrajali u vjernosti i u stanju osobne duhovne slobode?“
Na tragu toga promišljao je o misnim čitanjima u kojem Isus grupi svojih slušatelja kaže: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,31-32). „Sloboda, o kojoj govori Isus i koju preporuča svojim učenicima, je sloboda ‘od’. Ona je stanje oslobođenosti od grijeha, od zlih nakana. Oslobađa ne samo od grijeha nego, po Isusovu uskrsnuću, također od smrti. Prema tomu, osnovna je poruka današnjeg odlomka iz evanđelja da je Isus, koji je Istina, došao zato da oslobodi čovjeka od laži grijeha i poziva ga da u toj slobodi živi, djeluje, sanja, misli i govori te da čovjek, provodeći život u moralnoj slobodi kao svjedok Božji, na kraju dospije u stanje trajne slobode od smrti, gdje vjerujemo da je i duša pokojnoga don Bože“, kazao je mons. Vukšić koji je homiliju završio riječima „Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!“
Liturgijsko slavlje animirao je zenički bend Novo nebo.
Inače, vlč. Markotić rođen je 18. prosinca 1952. u Riječanima kod Modriče. Pučku školu pohađao u rodnom mjestu Riječanima i u Modriči, a sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati i Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru. Nakon odsluženja vojnog roka upisao se na Vrhbosansku katoličku teologiju u Sarajevu, gdje je na svetkovinu apostolskih prvaka Sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1981. zaređen za svećenika.
Poslije službe župnog vikara u Derventi i u župi Sv. Josipa u Zenici, imenovan je župnikom u Haljinićima kod Kaknja, a potom u Čajdrašu kod Zenice gdje je službovao do svoje smrti 9. travnja 1995.
Vlč. Markotić bio je župnik u Čajdrašu u njezinim najtežim trenutcima. Iza sebe je, iz toga razdoblja, ostavio pisani trag u vidu kronike Početak nestajanja Čajdraša onakvog kakvog smo poznavali – dokument koji je stigao i do Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju smještenom. Vlč. Markotić je postao „svjetionikom i simbolom ne samo Čajdraša, nego i cijele Zeničke kotline i to svojim svećeničkim svjedočenjem i svojim jasnim i hrabrim artikuliranjem misli hrvatske duše ovih krajeva“, kako ga je u riječima oproštaja na ukopu zemnih ostataka 12. travnja 1995. opisao tadašnji privremeni župni upravitelj u Čajdrašu mons. Tomo Knežević.
Zato se i danas zenički kraj rado sjeti vlč. Markotića čije je životno načelo bilo: „U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti, a to su moja vjera i moj hrvatski narod“. (kta/nedjelja.ba)
