Papa Franjo razriješio je činova belgijskog biskupa, 87-godišnjeg Rogera Vangheluwea, koji je među najozloglašenijim visokim klericima koji su se ikada suočili s posljedicama za svoje perverzno i kriminalno ponašanje.
Dobro, moglo bi se reći, ali skidanje časti – točnije “svođenje na laičko stanje” – naglašava ukorijenjene strukturne i kulturne probleme koji su trenutno usredotočeni na vladajućeg papu Franju.
Slučaj Vangheluwe ukratko
Vangheluweovi zločini počeli su izlaziti na vidjelo prije četrnaest godina. Benedikt XVI. pustio je Vangheluwea u prijevremenu i časnu mirovinu, iako je priznao seksualno zlostavljanje vlastitog nećaka u razdoblju od nekoliko godina.
Belgijski kriminalistički istražitelji odbili su kazneni progon, ali samo zato što su zločini bili u zastari.
Otprilike godinu dana kasnije, nakon što je Vangheluwe proveo neko vrijeme u osamljenoj mirovini, osramoćeni prelat je na belgijskoj televiziji priznao zlostavljanje drugog nećaka. Ni belgijske vlasti ni Vatikan nisu poduzele dodatne mjere u vrijeme drugog javnog priznanja.
Nakon trinaest godina odmaka od drugog primanja i – kako to kažu službeni vatikanski organi – u svjetlu “ozbiljnih novih elemenata” koji su vatikanskom odgovornom odjelu skrenuli pozornost tek relativno nedavno, Vangheluwe je dobio novi proces, a papa ga je kazneno laicizirao.
Nevjerojatna je slučajnost da su se novi elementi pojavili upravo u trenutku kada papa Franjo planira posjet Belgiji, koji prijeti prekidom ili potpunim otkazivanjem zbog snažnog pritiska i belgijskih biskupa i belgijskih civilnih vlasti, uključujući parlament i trenutnog premijera.
Slučaj Vangheluwe u kontekstu
Slučaj Rogera Vangheluwea – povijest njegovog službenog upravljanja – nije jedinstven. Podsjeća na još jednu epizodu iz ovog pontifikata i zahtijeva upućivanje na još druge epizode radi ispravnog kontekstualnog fokusa.
Posao Vangheluwe, ukratko, podsjeća na Franjin izvansudsko razriješenje2018., dvojice čileanskih biskupa koji su također bili kažnjeni časnim prijevremenim umirovljenjem nakon što je njihovo loše ponašanje privuklo pozornost vatikanskih sila pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI.
2018., možda se sjećate, bila je godina u kojoj je papa Franjo doći u vlasništvo od globalna kriza zlostavljanja i zataškavanja. Bilo je to upravo zahvaljujući nenapisane primjedbe Papa Franjo je okupio novinare ispred mise u Iquiqueu u Čileu, da je papa Franjo počeo širu krizu činiti svojom.
To je bio početak globalno poglavlje u l’Affaire Barros, žestoka kriza u Čileu koja je prošla uglavnom nezapaženo izvan Latinske Amerike sve dok papa Franjo nije posjetio zemlju. Kad je posao s Barrosom došao u središte pozornosti globalnih medija, vrlo gadna limenka crva bila je zatvorena. Papa Franjo poslao je svog glavnog istražitelja i na kraju dobili masovne ostavke cijele klupe čileanskih biskupa, iako je prihvatio samo nekoliko njih i proširio svoje prihvaćanje tijekom vremena.
U listopadu 2018., nakon što se žar čileanske krize nije toliko raspršio prebačen u druga područjaposebno Ujedinjene državeVatikan je objavio da je papa Franjo dvojicu čileanskih biskupa sveo u laički stalež.
Jedan od lišenih dužnosti bio je Francisco José Cox Huneeus, tada 85-godišnjak koji je navodno bolovao od senilne demencije. Cox je bio biskup La Serene u Čileu od 1990. do 1997. Drugi je bio 53-godišnji Marco Antonio Órdenes Fernández, koji je služio kao biskup Iquiquea od 2006. do 2012. godine.
Optužbe protiv Coxa sežu do sredine 1970-ih. Papirnati trag na Coxovom slučaju daje prilično jezivo štivo. Órdenes je, s druge strane, bio klerikalna zvijezda. Godine 2006. tada 42-godišnji Órdenes postao je najmlađi biskup u povijesti Čilea. Umirovit će se šest godina kasnije, navodeći kao razlog loše zdravlje.
(Valja spomenuti da je navođenje lošeg zdravlja bila taktika koja se redovito koristila kako bi se tiho pozabavila problemima. Jedan istaknuti slučaj bio je onaj Biskup Carlos Ximenes Felipe Belo SDB, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir za svoj nenasilni otpor i zagovaranje usred indonezijske aneksije i okupacije Istočnog Timora 1975.-1999. Ximenesova iznenadna i neočekivana ostavka prošla je ispod radara sve dok neovisna novinska istraga 2022. nije otkrila navode koji datiraju iz 2002., godine kada je Ximenes podnio ostavku.)
Órdenes je nekoliko godina živio, po svemu sudeći, tihim i povučenim životom povučenosti. S druge strane, čini se da je Cox išao od mjesta do mjesta u potrazi za mjestom gdje bi se skrasio, što je na kraju i učinio u generalnoj kući Schönstattskog pokreta kojemu pripada. Još jedan čileanski prelat čak viši od Coxa, kardinal Francisco Javier Errázuriz (koji je slučajno bio Coxov subrat u Schönstattskom bratstvu i također je bio upleten u posao s Barrosom) bio je od neke pomoći.
Slučajevi Coxa i Órdenesa fascinantni su sami po sebi. O njima možete čitati u Sržkoji imao najbolju prezentaciju njihovih kostiju u trenutku kada je priča izbila.
Strukturni problemi
Problem s načinom na koji papa Franjo postupa s Coxom i Órdenesom nije bila prevelika strogost. Ljudi su zaslužili barem ono što su dobili od Franje. Problem je bio u tome kako je Franjo koristio moć koja mu je bila dostupna. Kada postoji kriza povjerenja u sposobnost vlade da donese pravdu, izvansudsko korištenje sirove moći za rješavanje nedovršenog posla nije stvar.
Papa Franjo je golo koristio moć da se riješi Coxa i Órdenesa. Možda mu je to zaradilo dobar dan ili dva u tisku, ali to je bila puka vježba sirove moći koja je bila usmjerena na proizvoljno odabrane prikladne brojke (čak i ako nisu ciljane iz hira). Takva uporaba nije učinila ništa u rješavanju strukturnih problema koji još uvijek pogađaju crkvenu pravdu.
S Vangheluweom, papa Franjo je koristio organe obične pravde u Crkvi, samo što je to učinio na načine koji su jako željeli jednu stvar koja je potrebna – transparentnost – i suočen s pritiskom javnosti. Doista, ne primjećuju samo cinični promatrači da se čini da je Franjo učinio ono što je učinio zbog pritiska s kojim se suočavao.
Pravosudni sustav koji je u potpunosti u ropstvu apsolutnog vladara koji ne samo da drži, već i redovito upravlja vrhovnom izvršnom, zakonodavnom i sudskom vlašću vjerojatno nikada neće pobuditi povjerenje javnosti u čije ime bi trebao raditi.
Činjenica da sadašnjim načinima i redovima u Crkvi nedostaje ne samo činjenica transparentnosti, nego i volja za njom samo otežava problem koji je već nerješiv.
Kulturološki problemi
Strukturna razmatranja problema primjetno se razlikuju u onima klerikalne i hijerarhijske kulture vodstva. Kaže se da je politika nizvodno od kulture. Također je slučaj da je zakon učitelj. Umjesto da se dvoumimo što je prvo, vrijeme je da priznamo da su politika i kultura funkcije jedna druge, a da je zakon izraz obojega.
Papa Franjo nije stvorio trulež u kulturi vodstva Crkve.
“[T]ovi sluge najmilosrdnijeg, ali ponekad strogog Boga,” napisali su 19th stoljeća polemičar, Edmond About, u svom djelu O rimskom pitanju“istovremeno zlorabiti i milosrđe i pravdu.”
“[F]prepuni popustljivosti prema ravnodušnima, prema svojim prijateljima i prema samima sebi,” napisao je About, “oni tretiraju s krajnjom strogošću svakoga tko je imao nesreću da postane mrzak vlasti,” i “spremnije oproste bijedniku koji čovjeku prereže grkljan, nego nepromišljeni građanin koji okrivljuje zlostavljanje.”
Pape u Aboutovo vrijeme bili su zemaljski vladari kao i vladari Crkve, ali njegova su se zapažanja jednako odnosila na obje sfere i aktualna su i danas.
“Ako se povremeno kažnjavaju dužnosnici određenog ranga,” napisao je About (uvodeći u raspravu o aferi Campana, financijskom skandalu i uzroku célèbre u svoje vrijeme koji je još uvijek poučan), “ako se čak i zakon protiv njih stavi na snagu s neuobičajene snage, budite uvjereni da javni interes nema udjela u poslu: pravi izvori djelovanja trebaju se tražiti negdje drugdje.”
Dojam, koji dijele ljudi iz čitavog spektra mišljenja u Crkvi, da su u aferi Vangheluwe i mnogim drugima na djelu drugi motivi osim promicanja pravde — javnog dobra — nije jedinstven za trenutni pontifikat, već dugotrajan. obilježje pontifikalne i crkvene vladavine.
“Pravda”, kaže izreka, “mora se vidjeti da bi se izvršila.”
Sve dok u Crkvi ne bude kulture transparentnosti, nitko – ni klerici, ni laici, ni šira javnost – neće moći vjerovati klerikalnom i hijerarhijskom vodstvu, osobito iako ne isključivo u dijelu pravosuđa.
Jednostavno rečeno: Transparentnost je ključ.
Sve dok svećeničko i hijerarhijsko vodstvo Crkve ne dobije to pravo, ne može biti razumne nade da će i oni dobiti pravu odgovornost i odgovornost.
Osobni problemi
Papa Franjo nije stvorio krizu vjerodostojnosti ili neuspjeh kulture vodstva koji ju je ubrzao, ali ni jedno ni drugo nije učinio boljim. Zapravo, njegovo obnašanje dužnosti koja mu je povjerena učinilo je stvari mnogo gorima.
Osobno pravilo je a obilježje Franjina pontifikata. Radije je vladao izvan uobičajenih struktura i organima papinske i crkvene vlasti čak i kad mu nije bilo drago upravljati po fiat. Autokratski zaokreti ponekad su podnošljivi, pogotovo kad je postala birokracija disfunkcionalan do točke sklerozeali reforma kurije pod papom Franjom nije vodio upravljačkom aparatu u obliku za djelovanje.
To je dovelo do situacije u kojoj je ne samo ovaj pontifikat, nego i samo papinstvo sve više personalizirano. Papinski ured, drugim riječima, sve se više pravi po uzoru na dužnosnika.
Inzoli, Ricca, Danneels, Barros, Errazuriz, Ezzati i Barbarin, Zanchetta, Ricarda sada Vangheluwe (sve ispod sjene Rupnik), imena su neraskidivo vezana uz Franjin pontifikat. Franjina ostavština neizbrisivo je potpisana tim imenima.
Povijest će suditi papi Franji, ali njegov nasljednik morat će se nositi s institucionalnom olupinom koja je ostala iza njega.
“Dajte mu vremena”, potaknuo je nadbiskup Charles Scicluna, vodeći crkveni istražitelj seksualnih zločina, 2018., kada se Franjo oporavljao od šoka ogorčenog globalnog javnog mnijenja dok je kriza zlostavljanja i zataškavanja metastazirala u svjetski skandal.
Jeziva litanija govori o tome što je do sada učinio, s vremenom koje mu je providnost dodijelila.
Ako cijenite vijesti i stavove koje nudi Catholic World Report, molimo razmislite o doniranju da podrži naše napore. Vaš doprinos pomoći će nam da nastavimo činiti CWR dostupnim svim čitateljima širom svijeta besplatno, bez pretplate. Hvala vam na vašoj velikodušnosti!
Kliknite ovdje za više informacija o doniranju CWR-u. Kliknite ovdje da se prijavite za naš newsletter.
