Nova stvarnost u Siriji može se pokazati korisnom za neke aktere, a štetnom za druge – i nema jednostavnog objašnjenja, kao što ga nije bilo u posljednjih 13 godina.
Vjerojatno je vrlo malo njih predvidjelo što će se dogoditi u Damasku.
Prije nepunih dva tjedna, pobunjenici Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koji se protive režimu Bashara al-Assada, postigli su goleme uspjehe u Siriji kakvi nisu viđeni od izbijanja građanskog rata u toj zemlji opterećenoj sukobima 2011. godine.
HTS je 27. studenog pokrenuo iznenadnu ofenzivu iz Idliba, ciljajući na Alep. Samo dva dana kasnije, militanti su ušli u drugi po veličini grad u Siriji.
HTS je prošlog četvrtka preuzeo kontrolu nad Homsom, industrijskim središtem i gradom značajne simbolike sirijske pobune. Samo dva dana kasnije, HTS je stigao do predgrađa sirijske prijestolnice Damaska, razmjenjujući vatru s trupama na strani al-Asadove vlade.
Ni 24 sata nakon toga Damask je pao u ruke HTS-a, što je označilo kraj vladavine Bashara al-Assada.
Svrgavanje obitelji koja je vladala Sirijom 53 godine preko noći završilo je kao neobično jednostavan pothvat, koji je bio šok za Sirijce i promatrače.
Sirijom je vladala dinastija al-Assad otkako je na vlast 1971. godine došao Hafez al-Assad, koji je tom bliskoistočnom državom vladao do svoje smrti 2000. godine.
Njegov sin, Bashar al-Assad, tada je preuzeo vlast i ostao na vlasti do nedjelje, istog dana kada je sjeo u avion i odletio u Moskvu, gdje je njegov zahtjev za političkim azilom odobren iz, kako je Kremlj rekao, “humanitarnih” razloga.
Al-Assad se držao vlasti gotovo 13 godina unatoč godinama unutarnjih sukoba i odjednom je odustao, pa što se dogodilo? I još važnije, kako se to dogodilo? I možda najvažnije, tko može dobiti ili izgubiti od nove političke stvarnosti u Siriji?
Kako smo završili ovdje?
Sirijski građanski rat bio je, za sve namjere i svrhe, mikrokozmos globalnog sukoba koncentriranog na području koje se može usporediti s pola veličine Njemačke.
Ratom prožeta zemlja bila je ključno bojno polje za rat posrednika podređenih dvama dominantnim blokovima: Zapadu predvođenim SAD-om i Istoku predvođenim Rusijom i Iranom. Godine 2011., kada su izbile borbe u Siriji, globalne napetosti brzo su podsjećale na doba Hladnog rata.
U 2014. američki predsjednik Barack Obama i turski premijer Recep Tayyip Erdoğan, koji je od tada ostao na vlasti kao predsjednik, postigli su dogovor o “obuci i opremanju” umjerene sirijske oporbe u njihovoj borbi protiv al-Assadove administracije i tzv. nazivaju ekstremistima Islamske države (IS).
Međutim, nakon što su izdvojili 500 milijuna dolara za cilj i nisu uspjeli vidjeti nikakav pozitivan ishod, vlasti u Washingtonu postale su razočarane njihovim angažmanom.
Obamin posljedični potez da prekine program kasnije će se pokazati štetnim za bilateralne odnose između Turske i SAD-a, pri čemu je prvi smatrao da se potpora SAD-a promijenila u korist Jedinica narodne zaštite (YPG) predvođenih Kurdima kao egzistencijalne prijetnja zbog percipirane bliskosti grupe Kurdistanskoj radničkoj stranci (PKK) koja je vodila 40-godišnji gerilski rat protiv turske države.
Budući da “umjereni pobunjenici” nisu uspjeli postići značajan napredak na terenu protiv takozvanog IS-a, SAD je nastavio snažno naoružavati i dostavljati obavještajne podatke YPG-u, koji se kasnije preimenovao u Sirijske demokratske snage (SDF) u pokušaju da poljuljano tursko mišljenje.
Rebrendiranje nije uspjelo, a turska vojska organizirala je nekoliko upada u Siriju protiv snaga SDF-a i IS-a, postavljajući tampon zone na granici.
Sa snagama SDF-a potpomognutim zračnim napadima predvođenim SAD-om koji su se pokazali ključnim u brisanju Islamske države s karte, sada su u Siriji postojala otprilike četiri labavo povezana područja pod kontrolom: područja pod kontrolom turske vojske na sjeveru, područja pod kontrolom SDF-a na sjeveroistoku, Idlib i okolna područja pod kontrolom pobunjenika koji su izgubili potporu SAD-a, ali su unatoč tome zadržali Tursku, te al-Assadovu administraciju koja drži kapital Damask i uporišta alavitske manjine Latakiju i Tartous.
Uz Rusiju i Iran koji snažno podupiru al-Assadovu vladu u tim područjima zračnim udarima i šijitskim milicijama, sada svrgnuti moćni čovjek uspio je zadržati svoje prijestolje više od desetljeća, sve do njegova leta u Moskvu u nedjelju.
Jedan od ključnih faktora za iznenadni pad al-Asadove administracije nalazi se sjevernije, u Ukrajini.
Rusija je već gotovo tri godine u brutalnom sveobuhvatnom agresorskom ratu protiv svog susjeda, što Moskva vidi kao ključno za dugoročne interese Rusije.
To znači da ruski predsjednik Vladimir Putin ili nije imao opciju ili nije smatrao izvedivim izdvojiti prijeko potrebna sredstva za potporu i održavanje al-Assada na vlasti.
Budući da je sirijska mediteranska obala, gdje se nalazi ključna ruska pomorska baza Tartous, također potpala pod kontrolu opozicije, tek ćemo vidjeti hoće li Kremlj uspjeti zadržati svoj vojni utjecaj na zemlju u koju je desetljećima ulagao.
Ruska službena novinska agencija TASS izvijestila je u ponedjeljak da oporbene snage ne planiraju napasti bazu i da se operacije Moskve nastavljaju kao i obično.
Drugi glavni oslonac al-Assadovoj administraciji, Iran, također nije mogao pružiti ruku pomoći, budući da je bio uvelike uključen u brojne sukobe diljem regije, uključujući potporu militantima Hezbollaha u Libanonu i raznim šijitskim skupinama u Iraku i Jemenu.
Izraelski rat protiv Gaze i Libanona također je dodatno opteretio iranske sposobnosti. Pad al-Assada može se sa sigurnošću spomenuti kao značajan udarac onome što Iran naziva svojom “Osovinom otpora”, čiji je cilj suprotstavljanje izraelskom i zapadnom utjecaju u regiji.
Uz to, može se sa sigurnošću pretpostaviti da Rusija i Iran nisu cijenili ono što se dogodilo u Damasku – hoće li biti većih posljedica za dva protuzapadna aktera tek treba utvrditi.
Tvorci kraljeva u igri (uz upozorenja)
U međuvremenu, izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozitivno se izrazio o ishodu sirijskog rata u videu koji je objavio u nedjelju, nazvavši svrgavanje al-Assada “izravnim ishodom izraelskih akcija u regiji” i pozdravivši sirijski narod što ga je svrgnuo.
Al-Assadovo uklanjanje s dužnosti moglo bi se pokazati korisnim u pogledu izraelskih neprijateljstava protiv Irana, a moglo bi se činiti da Izrael favorizira tvrdokornu sunitsku skupinu na vlasti u Siriji.
Međutim, HTS je, u svojoj biti, rebrendiranje Jabhat al-Nusre, koja je izdanak same Al-Qaide i poznata je po svom protivljenju postojanju Države Izrael.
Turska je, s druge strane, izašla kao jasna pobjednica nakon al-Asadove smjene. Iako Ankara HTS na papiru smatra terorističkom skupinom, izjave Erdoğana i ministra vanjskih poslova Hakana Fidana pokazuju da je turska vlada pozdravila kraj al-Asadove vladavine.
Turska vlada već otvoreno podržava Sirijsku nacionalnu vojsku (SNA) u sjevernoj Siriji u njezinoj borbi protiv al-Asadovih snaga i SDF-a, tako da ne bi bilo nevjerojatno pretpostaviti da će Turska krenuti u jačanje svojih odnosa s novim sirijska vlada.
Na nju će nedvojbeno imati velik utjecaj zahvaljujući 13-godišnjem protivljenju al-Assadu, od čega se oduzme posljednjih šest mjeseci u kojima se Erdoğan pokušavao pomiriti s režimom u Damasku, što je svrgnuti sirijski vođa tada odbacio.
Ostaje nejasno hoće li SAD dobiti ili izgubiti od nove stvarnosti na Bliskom istoku.
Na papiru se doista čini da bi smanjenje ruskog utjecaja u Siriji bilo korisno za SAD – ali suprotna strana je da bi se Izrael mogao suočiti s neprijateljstvom HTS-a. Netanyahuova tvrdolinijaška vlada brzo je preuzela tampon zonu između Golanske visoravni i Sirije nakon što su al-Asadove trupe napustile svoje položaje zbog takve perspektive.
Uzimajući u obzir da SAD sigurnost Izraela smatra jednim od svojih glavnih prioriteta, bilo bi nemoguće da bi nova administracija Donalda Trumpa zanemarila Siriju nakon svrgavanja al-Assada.
