Tko je moj bližnji?

Tko je moj bližnji? (Lk 10, 29)

Liturgija dana (6. listopada):

Prvo čitanje:

Jon 1,1 – 2,1.11

Jona ustade da pobjegne od Gospodina.

Riječ Gospodnja dođe Joni, sinu Amitajevu: »Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.«
A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Gospodina. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Gospodina. Ali Gospodin podiže na moru silan vjetar, i nastade nevrijeme veliko na moru, te mišljahu da će se lađa razbiti. Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i stadoše iz lađe bacati tovar u more da bi je olakšali. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom. Zapovjednik lađe pristupi mu i reče: »Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo.« Potom rekoše jedni drugima: »Hajde da bacimo ždrijeb, da vidimo od koga nam dođe ovo zlo.«
Baciše ždrijeb, i pade ždrijeb na Jonu. Oni mu onda rekoše: »Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?« On im odgovori: »Ja sam Hebrej i štujem Gospodina Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju.«
Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: »Što si to učinio!« Jer bijahu doznali da on bježi od Gospodina – sam im je to pripovjedio. Oni ga zapitaše: »Što da učinimo s tobom da nam se more smiri?« Jer se more sve bješnje dizalo.
On im odgovori: »Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme.«
Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. Tad zazvaše Gospodina i rekoše: »Ah, Gospodine, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Gospodin: činiš kako ti je milo.« I uzevši Jonu, baciše ga u more – i more presta bjesnjeti.
Tada velik strah Gospodnji obuze ljude, te prinesoše žrtvu Gospodinu i učiniše zavjete.
Gospodin zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi.
Tada Gospodin zapovjedi ribi, i ona izbljuva Jonu na obalu.

Psalam:

Jon 2,2-5.8

Iz jame ćeš izvaditi život moj, Gospodine!

Iz utrobe riblje
stane Jona moliti Gospodina,
Boga svojega:

Iz nevolje svoje zavapih Gospodinu,
i on me usliša;
iz utrobe Podzemlja zazvah,
i ti si mi čuo glas.

Ti me baci moru u dubine,
i voda me opteče.
Sve poplave tvoje i valovi
oboriše se na me.

Pomislih: odbačen sam
ispred očiju tvojih.
Al’ ipak oči upirem
svetom Hramu tvojem.

Samo što ne izdahnuh
kad se spomenuh Gospodina,
i molitva se moja k tebi vinula,
prema svetom Hramu tvojemu.

Evanđelje:

Lk 10,25-37

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu što je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Haramija, župni vikar u župi Uznesenja BDM – Zagreb Stenjevec

Unatoč mnogim napetim i pomalo neugodnim susretima pismoznanaca, zakonoznanaca i farizeja s Isusom, kad je Isus znao koristiti teške riječi pa i prijetnje da bi dotičnima ukazao na njihove zablude, ovaj susret naprotiv odiše mirnijim tonom. Pred Isusom je čovjek koji veoma dobro poznaje Mojsijev Zakon, što je i pokazao, izrekavši one dvije najvažnije zapovijedi kao uvjete za postizanje vječnoga spasenja. No, svjestan njegove praktične neizvedivosti, zakonoznanac traži od Isusa točnu definiciju, konkretan odgovor na pitanje: tko je moj bližnji kojega trebam ljubiti kao samoga sebe?

Je li to bilo tko od mojih sunarodnjaka, ili možda neki vjerski ili narodni velikodostojnik?

Prepoznavši u njemu zrno prijetvornosti, da bi mu se što snažnije utisnula slika ispravnog opsluživanja Zakona; Isus ne pristaje na pravno teoretiziranje već koristi prispodobu o milosrdnom Samarijancu. Njome želi potaknuti ovog pravnika na izričito djelovanje kao preduvjet životne nagrade.

Isprebijani i orobljeni čovjek, koji je usput i Židov, na rubu je snaga i život mu visi o koncu. On je konkretna prilika za iskazati milosrđe i ostvariti tu zapovijed iz Zakona. No, pokraj njega prolaze svećenik i levit, stupovi hramskog kulta i predstavnici staroga saveza koji, želeći sačuvati zakonsku čistoću, čovjeka polumrtva opažaju, ali zaobilaze i nastavljaju svoj put.

Treći pristiže neki Samarijanac, pripadnik omražena naroda, koji se sažaljeva nad nesretnikom, povija mu rane i još ga otprema do gostinjca gdje ga ostavlja i plaća unaprijed gostioničaru da mu poda ono što mu je potrebno za oporavak. Samarijanac koji je zbrinuo čovjeka ne zdvajajući niti o čemu primjer je novog standarda svetosti.

Bog više ne zahtijeva od svog naroda da se odvaja od drugih, već ih poziva da pruže milosrđe svima u potrebi i ne isključuju nikoga zbog predrasuda, antipatije ili čak zakonske nečistoće definirane Zakonom.

Bog više ne zahtijeva od svog naroda da se odvaja od drugih, već ih poziva da pruže milosrđe svima u potrebi.

Zadnjom poukom: „Idi pa i ti čini tako“ Isus naglašava da socijalno-karitativna dimenzija vjere njegovih nasljedovatelja ne smije izostati, jer se neobaziranjem na čovjeka u velikoj potrebi udaljavamo od Boga i Božje volje, pa i od svoga spasenja. Isusova etika u ljubavi prema bližnjemu vidi bogoslužje srca koje mora prethoditi kultno-religijskom bogoslužju.

Sveti Augustin u Isusu Kristu vidi Dobrog Samarijanca koji je pomogao i otkupio Adama, kojega su napali i opljačkali Sotona i njegove legije te je zbačen iz zemaljskog raja i ostavljen mrtav u grijehu. Svećenici i leviti nisu mu uspjeli pomoći da postigne novi život. Ali to je uspio Isus, Dobri Samarijanac koji se žrtvovao i odveo ga u gostionicu Crkve liječeći ga svetim sakramentima.

Zato i mi trebamo preispitati vlastita djela i nastojati biti dobri Samarijanci koji neće okretati glavu od onih kojima bismo mogli pomoći, ne samo materijalno, već i na svaki drugi način.