Tijelo migranta » Tekstovi

Komentar: Piše: Roberta Nikšić

15.12.2023.

Evo čovjeka, lišena svoga dostojanstva, ranjiva i izložena tuđim pogledima. Koža migranta, lišena odjeće, također je opasna, jer na njoj su grijesi svijeta izloženi.

Riječ migrant gruba je odjeća. Satkana od ljudskih strahova, nelagoda i predrasuda. Šivana prema određenoj mjeri i modi rasizma, pretijesna je za njezina nositelja. Tako sapet i neslobodan hoda između granica. Njezinu nositelju prišije se i nekoliko dugmadi i stegne ga se do grla. Jedno je od tih dugmadi sigurnosna situacija. Odmah ispod njega strah i panika. Treći je prijezir pa onda i mržnja. Njegova je odjeća njegov izričaj, koji nije birao, i jedino je što mu pripada. I zato je ta odjeća nepoželjna, a onda i nedostojna da bude dijelom našega društva. Zbog te odjeće saziva se vojska na granice, a policiji, ili nekome drugome, u crnim fantomkama, dopušteno je i legalno skidati im odjeću i obuću, valjda kako bi se razuvjerili ili uvjerili da zbilja pred njima stoji čovjek. I evo čovjeka, lišena svoga dostojanstva, ranjiva i izložena tuđim pogledima.

Koža migranta, lišena odjeće, također je opasna, jer na njoj su grijesi svijeta izloženi. Europske studeni i ozebline, bodljikave žice i policijski psi, duboke šume i jeza derutnih objekata u kojima su spavali. Koža sve otkriva. Sve je na njoj upisano, čak i ono kad smo senzibilni pa kažemo: tim ljudima treba pomagati iako će probleme donijeti. Kakve probleme? To da će nas razotkriti, svu našu bijedu i golotinju.

Zapita li se čovjek nekada uzima li Bog na sebe tijelo migranta? I kada? Jer kada bi ga uzeo, prošao bi s njim sve naše studeni. Rodio bi se u kraju siromašnome, ni po čemu bitnome, jer ništa baš dobroga iz tog kraja nije se očekivalo.

Zapita li se čovjek nekada uzima li Bog na sebe tijelo migranta? I kada? Jer kada bi ga uzeo, prošao bi s njim sve naše studeni. Rodio bi se u kraju siromašnome, ni po čemu bitnome, jer ništa baš dobroga iz tog kraja nije se očekivalo. On je na put krenuo zbog Očinskoga blagoslova jer svaki je put povezan s obiljem. Tako je vjerovao. Krenuo je, a znao je, možda nikada više neće majku vidjeti. Dugo je, dugo, ljubio joj ruke na rastanku. Putovao je stopalima, postajala su sve ranjivija. Neki su mu ljudi usput pomagali. I sav mu novac uzeli. Razbojnici. Vjerovao je svima, beskrajno, jer drugog izbora nije imao. Putovao je hladnjačama, među smrznutim tijelima životinja, u cisternama, u kamionima za sladoled, ispod, u tajnim pretincima, putovao je bez zraka, vode i hrane. Negdje bi se povremeno skrasio, negdje gdje se može na crno kruh zaraditi. Radio je neumorno i neopaženo, i sav bi novac krijumčarima predao. Nije žalio. Na kraju puta čeka ga blagostanje. Uzdao se u Svevišnjega.

Pa i onda kada bi mu njegovi poslodavci, njegovi gazde, bacali samo mrvice sa svojih stolova, on bi zahvaljivao. Strpljivo podnosio, bez zle primisli, jer Svevišnji sve vidi. Njemu je obećao obilje. I on će doći do njega. I opet skuplja sve svoje u torbu naprtnjaču i opet prelazi šume i granice prema boljoj budućnosti. Njegovo tijelo sve podnosi, kožne bolesti, hladnu vodu i ozebline. Očvrsnuo je pod udarcima, žilav kao stari hrast. Nagledao se smrti oko sebe. Oni koji na putu padaju od iznemoglosti, sami ostaju, skapati. Zato on ne pada. Zato on ustaje. Ponekad se dogodi, neke žene ga ugoste, i to mu daje hrabrosti. One najbitnije, da mu duh ne otvrdne pod udarcima. Te su brižne starice smekšale onaj dio njega što je ljude otpisao i ocrnio. Zbog njih nije otupio od bola. Te žene zove mamama. I ljubi im ruke. Mame su nada na putu. I on ide dalje. Gledao je smrti u oči i razumije svakoga tko pati. To govori stalno, sebi sličnima. Zanoćio bi na mjestima za nepoželjne i nedostojne u improviziranim kampovima uz deponije smeća, on i njemu slični, odbačeni kao zadnje ljudsko smeće. Očaj ih je preuzimao pa bi se između sebe grizli i boli oštricama, negdje između rebara. Tu i na takvim mjestima riječ migrant postala je bolna oštrica. Svakim medijskim izvještavanjem postala je nož u leđa. Problemi, sukobi, narušavanje reda i mira, sigurnosna situacija, oštrica se zasijecala sve do drška.

Na kraju je puta obilje, ta se nada topila, dok su ih kao stvari trpali u autobuse i razvozili do udaljenih kampova, izvan središta grada. Sve je sugeriralo da su opasni, i specijalci i njihove uniforme. Sloboda se topila kao snježna pahulja. Riječ migrant svega te lišava. Neko je vrijeme spavao u bivšoj tvornici visokih stropova, sva je toplina u visinu odlazila, a beton je postajao santa leda. Bilo je nemoguće ugrijati taj dom i postelju. Sivu izbjegličku deku. Njima ni izbjeglost nije pripadala. On je ništa osim migranta. Za njega su spremili „sofisticiran kamp“ izgrađen novcima zaštitnice prava čovjeka, Europske unije, sav od limenih kontejnera i ograđen visokim ogradama, zaštićen kamerama. Bili su slobodni, tako su im rekli, u toj nedođiji u brdima, okruženi minama i bivšim kućama, bivših nepoželjnih stanovnika. To nije život, zavapio je Svevišnjem. Ti vidiš sve. Ja ne mogu iz ove kože. Kud prođem s njom, pse huškaju na mene, prijete mi pištoljima, na sljepoočnicu mi prislanjaju i smiju se. Kažu mi da sam ilegalan i to im dopušta da me ponižavaju i mlate. Zar si pogled svoj od mene odvratio pa ne vidiš, utopit ću se po rijekama koje me dijele od zemlje blagostanja. Gdje je tvoje obećanje? Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti.

Posvuda samo tišina nad njegovim vapajima. To je Duh Božji nad njim lebdio i novi svijet stvarao.

Iz rubrike:
Komentar