Madrid, Španjolska, 1. listopada 2024. / 07:00 ujutro
Španjolska teologinja Cristina Inogés, koju je papa Franjo imenovao da sudjeluje na Sinodi o sinodalnosti, tvrdi u nedavno objavljenom dokumentu da “kršćanstvo nikada nije trebalo postati religija”.
U rujanskom članku pod naslovom “Del Sínodo al jubileo: construyendo comunidad en diálogo” (“Od Sinode do Jubileja: Izgradnja zajednice u dijalogu”), Inogés tvrdi da je Isus nastojao prenijeti način života i ljudske odnose koji se temelje na bratstvu, a ne osnivati institucionaliziranu religiju s hijerarhijama i “odvojiti mali dio od ostalih, svećenici — svećenstvo — iako s utjecajem, velikim utjecajem, nad ostalima.”
„Isus je vršio svoje poslanje u svakodnevnom životu, u stvarnosti svakoga dana i daleko od hrama u koji se samo probija da bi bio protagonist u jedinom [incident of] ogroman gnjev ima u cijelom evanđelju: epizoda vezana uz zlouporabu moći i koja je rezultirala protjerivanjem trgovaca”, navodi ona.
Inogésa, koji je studirao na Protestantskoj teološkoj školi u Madridu (SEUT)smatra da ishodište Sinode sinodalnosti nalazimo u Konferenciji u Aparecidi održanoj 2007. godine, a posebice u pozdravu pape Franje nakon njegova izbora u kojem “nije bilo trijumfalnih gesta”.
Za Inogésa, Sinoda o sinodalnosti, koja će održati svoje drugo zasjedanje u listopadu, mora se temeljiti na ideji da nam Isus Krist “nije ostavio unaprijed osmišljenu crkvenu strukturu, već način života”.
Razmišljanja o euharistiji
U drugom dijelu članka Inogés daje tumačenje evanđeoskog izvještaja o slavljenju Pashe prije Muke u kojemu umanjuje žrtveno značenje Euharistije.
Za autora, „u izvještaju o blagdanu Pashe koji je Isus slavio sa svima koji su ga pratili – iako Evanđelja govore samo o Dvanaestorici – i koji smo pretvorili u Posljednju večeru, vidimo da je srž slavlje nije usredotočeno na tijelo i krv. Najvažnije je da se onaj koji će dati svoje meso i krv još jednom spusti kako bi pokazao da je njegova logika služenja, a ne moći.”
U svojoj disertaciji teologinja potvrđuje da je “stol za svakoga. Jedini koji bi mogao stvoriti pravila i zakone da bi netko tome pristupio je Isus čiji je to stol. I nije to učinio. A on to ne čini. A on to neće učiniti.”
Katekizam Katoličke Crkve razvija bitna učenja o Euharistija u brojevima 1322–1419koji ga predstavlja kao središnji sakrament kršćanskog života, koji je ustanovio Krist, u kojem on sam postaje istinski prisutan da hrani i krijepi vjernike na njihovu putu prema vječnom životu.
Zakonik kanonskog prava bavi se povezanim pitanjima u Kanonici 899–933. Mogućnost primanja pričesti usprkos teškom grijehu ograničena je na „ozbiljan razlog i nema prilike za ispovijed; u ovom slučaju osoba se treba sjetiti obveze da učini čin savršenog kajanja, što uključuje i odluku o priznanju što je prije moguće.”
Nadalje, “oni koji su izopćeni ili zabranjeni nakon izricanja ili proglašenja kazne i drugi koji tvrdoglavo ustraju u očitom teškom grijehu ne smiju se pripustiti svetoj pričesti.”
Razvijajući svoju tezu, Inogés također navodi da “Isus ne nameće obveze poput Deset zapovijedi; Isus predstavlja program [for living] u blaženstvima.”
Međutim, katekizam navodi u broj 2072: “Budući da izražavaju temeljne čovjekove dužnosti prema Bogu i prema bližnjemu, Deset zapovijedi otkrivaju u svom iskonskom sadržaju teške obveze. Oni su temeljno nepromjenjivi i obvezuju uvijek i svugdje. Nitko ih se ne može odreći. Deset zapovijedi Bog je urezao u ljudsko srce.”
‘Sakramentalni službenici, muškarci na sastanku za sastankom’
U odjeljku posvećenom svećenicima u opsežnom članku od 30 stranica, Inogés ističe da su “svi kršteni, a još više svećenici, pozvani naviještati oslobađajuće vijesti, a ne skupove pravila i zabrana”.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Ona također iznosi svoje stajalište da je početna formacija sjemeništaraca i trajna formacija svećenika nakon njihova ređenja previše usmjerena na „činjenicu da svećenik mora nastaviti biti oblikovan Kristu sluzi, Kristu pastiru, Kristu svećeniku i Krist glava” i tako se pita: “Gdje je Isus čovjek?”
Teolog zatim kritizira “figuru i biće svećenika koji imaju tendenciju biti vrlo produhovljeni i usredotočeni na bogoslužje, izlažući se opasnosti da završe kao sakramentalni službenici i ljudi na sastancima koji žele imati više sastanaka.”
Inogés objašnjava da “pretvaranje propovjedaonica u mjesta za dijalog i ispovjedaonica u mjesta dobrodošlice nije nešto što predstavlja samo izazov za vas kao svećenike, već mora dotaknuti sva područja naših crkava, sva župna okruženja.”
Sinodalnost i Drugi vatikanski sabor
Na posljednjim stranicama teksta teolog tvrdi da je nadolazeći jubilej na koji poziva papa Franjo svojevrsno proširenje Sinode sinodalnosti „kako bismo mogli nastaviti uživati u obnovi one Crkve koju je Drugi vatikanski koncil tako dobro osmislio , iako se ubrzo zamaglilo i završilo neprepoznatljivo, a u više navrata i protivno samom saboru.”
Za Inogésa, sa Sinodom Sinodalnosti “došlo je vrijeme za mogućnost da se počne oblikovati koncilskom snu II. Vatikanskog sabora.”
“Generacija koja je bila protagonist tog vijeća je na izmaku. Ako izgubimo njihovo pamćenje, stvarno ćemo izgubiti svoje pamćenje i mogli bismo ponoviti pogreške koje su napravljene”, dodaje ona.
Drugi vatikanski sabor bio je jedan od najvažnijih crkvenih događaja 20. stoljeća. Započeo je 1962. i bio je podijeljen u četiri faze, koje su završile 1965. pod papom Pavlom VI. Sudjelovalo je oko 2000 koncilnih otaca iz cijeloga svijeta.
Teologinja završava svoj članak željom za preformulacijom Nicejsko vjerovanje glasiti: “Vjerujem u svetu, katoličku, apostolsku Crkvu za sve, svakoga, svakoga. Amen.'”
Ova priča je bila prvi put objavljeno od strane ACI Prensa, CNA-ovog partnera za vijesti na španjolskom jeziku. Preveo ga je i prilagodio CNA.
Nicolás de Cárdenas dopisnik je ACI Prensa iz Španjolske od srpnja 2022. U svojoj novinarskoj karijeri specijalizirao se za društveno-religijske teme, a radio je i za lokalne i međunarodne civilne udruge.
