Redatelj, pisac i televizijski autor Pierfrancesco Diliberto Pif gostovao je u srijedu 28. veljače 2024. u emisiji „Radio Vatikan s Vama“ u kojoj je razgovarao s Andreom Mondom, direktorom dnevnog lista Svete Stolice „L’Osservatore Romano“. Prijevod intervjua koji nam donosi Informativna katolička agencija prenosimo u cijelosti.
Pif, rekao si da si odgojen kao katolik, ali da si postao agnostik. Onda se prije nekoliko mjeseci vjernik u tebi probudio i – kažeš – „moje katoličko obrazovanje imalo je smisla“. Što se dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci?
Čini se kao da sam svjedočio ukazanju (smijeh, op. ur.). Na neki način da, otišao sam u Trst zbog emisije „Caro marziano“ kako bi govorio o balkanskoj ruti, odnosno o životu mnogih ljudi koji dolaze s Balkana, a stižu iz Irana, Afganistana, prolazeći kroz razne zemlje. Zaustavlja ih policija, tuče ih na granicama, šalje ih natrag, odlaze u Grčku, Tursku, na Balkan i konačno dolaze u Trst. Ovdje traže azil i zapravo se zaustavljaju. U limbu su, ne može ih se protjerati jer su tražili azil, ali nisu niti prihvaćeni, osim onih koji nalaze potporu raznih volonterskih organizacija. Ti ljudi spavaju u silosima, vrlo lijepim, habsburškim, ali napuštenim skladištima. Pored kolodvora, pored našeg života. Žive u uvjetima, u situaciji koja me tjera da postanem vjernik, jer uvijek kažem da Talijan tamo ne bi pustio ni svog psa. Ima blata, ima miševa, kad vani jedan dan pada kiša ondje prokišnjava tri dana, spavaju u šatorima i na zemlji. Bit ću provokativan: ovakva situacija je sreća za kršćanina, jer ti daje priliku doslovno dotaknuti Krista! Kaže ti: pogledaj me, tu sam! Tu su sav nauk sestara, redovnica, odgoj salezijanaca, pronašli smisao.
Tamo, u silosima, nisi našao trag kršćanskih vrijednosti, već trag Krista. To me podsjetilo na ono što papa Franjo govori već gotovo 11 godina: dotaknuti Kristovo tijelo u siromasima, susresti ga.
Da, mi imamo sliku Krista koja nas tješi, koja nas umiruje. Mislim na sliku Krista kao iz „Isusa iz Nazareta“ Franca Zeffirellija, plavih očiju, koji nam se sviđa, djeluje utješno. Naša vjera nije to, nego se sastoji u tome da volimo one koji su potpuno drugačiji, čak i fizički. Mi se, istina, bojimo onih drugačijih samo ako su siromašni, jer ako je riječ o bogatom Arapinu, ne bojimo se.
Dakle, strah raste obrnuto s obzirom na dobra koja posjeduje onaj koga se bojimo. Govoreći o drugačijima i o Marsovcima, Papa je u propovijedi 12. svibnja 2014. postavio pitanje kako bi se kršćani ponašali kada bi se suočili s izvanzemaljcem koji se želi krstiti. Bio je to poziv na otvorenost koji je Franjo ponovio i na posljednjem Svjetskom danu mladih u Lisabonu. Vidiš li tu otvorenost u Crkvi, taj nedostatak stereotipa, predrasuda, taj stalni pokušaj borbe protiv kulture odbacivanja?
Da, recimo da bi današnja politika možda odgovorila na Papino pitanje na način da kaže da im treba pomoći doma, u njihovim zemljama. Za mene je to izazov nad izazovima, imigracija je test naše vjere. U mom slučaju testira moj ateizam. Danas bi sveti Franjo – izazivam bilo koga da kaže drugačije – bio u tršćanskim silosima. Ovaj svetac stavlja u krizu i ateiste. Ne stavljajmo svece na oltare, ne delegirajmo njima ono što mi možemo učiniti. Sveti Franjo me izaziva, govori mi da ono što je on učinio danas bih mogao činiti ja, a kada sam jednom susreo Papu, zajedno s mnogim drugima, shvatio sam da se i njegov stav sastoji od toga da nas dovede u krizu. Govori „ne“ salonskim kršćanima, „ne“ ugodnoj vjeri, a ja volim neugodnu vjeru. Zato sam prije nekog vremena i rekao da više ne mogu biti katolik, ali otkako sam postao agnostik, preispitujući vjeru u Boga, Bog je puno prisutniji nego prije. U 51. godini života sve zadobiva smisao, nastavljam postavljati pitanja, ali ovaj odgovor je možda već vjera.
Pif, napravio si mnogo izvještaja i brojne istrage. Razmišljam o tome kako si govorio o organiziranom kriminalu ili o tome da si otišao u Cambridge gdje je studirao Giulio Regeni (talijanski doktorand mučen i ubijen u Kairu 2016., op. prev.) kako bi njegov bicikl vratio njegovoj obitelji. Vjeruješ li danas u pravdu?
Smatram da je ispravno boriti se za pravdu, no ne znam hoće li i kada doći. Regenijeva obitelj ukazala mi je čast da budem taj koji će vratiti u Italiju njegov bicikl. Znaš, pet sekundi prije smrti želim se zapitati jesam li učinio sve što sam mogao i odgovor mora biti da! Ne znam hoću li uspjeti doći do pravde, ali dužnost mi je pokušati.
Zašto si u jednom trenutku kada si govorio o vjeri spomenuo Jennifer Lopez?
Da se ne shvaćam preozbiljno (smijeh, op. ur.). U silosima, vraćajući se na situaciju u Trstu, nema kršćanskih vrijednosti, nego se ondje nalazi sam Krist. Za vjernika je susret s tim ljudima prilika da zagrli Krista. To je kao kad sretnete Jennifer Lopez, ona je tu, možete je zagrliti, a izbjegavate je jer vam je draži poster? To je sjajna prilika. Ne želim se shvaćati previše ozbiljno i koristim primjere koji me podsjećaju na to tko sam.
Krhkost bližnjega nas, dakle, podsjeća na našu vlastitu. Jesmo li krhki?
Ja da, definitivno. Možda nam je zato potrebno vodstvo.
Nadaš li se da će ti silosi na kraju biti zatvoreni?
Apsolutno, ali bojim se da ćemo završiti u situaciji u talijanskom stilu. Zatvara se i onda ti ljudi na kraju lutaju. Međunarodno pravo štiti te ljude. Otkrio sam da će 7. srpnja Papa biti u Trstu, možda iskoristim priliku, potaknem to pitanje… Stvari se svakako moraju promijeniti, a u tome ne možemo uspjeti sami.
Tema rada, od prekarnosti do otuđenosti, draga ti je. Je li danas posao doista prioritet, činjenično, ne samo na riječima? Nedostatak posla ima goleme implikacije, sjetimo se samo demografskog problema.
U praksi ne vidim da se posao smatra prioritetom, inače ne bih posvećivao toliko vremena ovoj hitnoći. Volim to izraziti riječima djevojke iz Bologne koje smatram prosvjetljujućima. Kada je nastao lik Fantozzija (izmišljeni lik iz talijanskih filmova, op. prev.), on je bio peh pehova našega društva, dok bi danas bio dobra partija! Voljela bih – rekla mi je ta djevojka – da se moja kći uda za Fantozzija! On je barem imao plaćeni godišnji odmor, bolovanje, njegov peh danas je gotovo privilegija i to nam, mislim, daje razumjeti trenutnu situaciju.
Dopusti mi da završim s možda pomalo osobnim pitanjem. Podsjetio si me, govoreći o prekarijatu, da je na latinskom „precarius“ onaj tko moli. Ti moliš?
Recimo da je u ovoj fazi mog života borba za zatvaranje silosa na neki način molitva. (kta/rv)
