Tajna evangelizacije

Razmatranje za svetkovinu svetih Petra i Pavla

Radost dobrog evanđelista je zarazna. Najveći sveci današnjice svojim vas propovijedanjem uvlače u ljepotu katoličke vjere—sveti svećenik koji vam govori istine o kojima nikada niste razmišljali, muž i žena koji se brinu za potrebe svoje mlade obitelji, učitelj vjeronauka, skrbnik za starije osobe—popis je beskonačan. Ljubav prerušena u riječi i djela alati su koji popravljaju svijet. A mi koji trebamo popraviti smo kao staro željezo privučeni magnetima evanđelista.

Sveti Pavao bio je duhovni magnet. Kao Krist, evanđelist par excellence, Paulova se popularnost proširila svijetom. Imao je nešto koje su ljudi željeli doživjeti.

Dok je bio u Ateni, Pavlovo propovijedanje dospjelo je do ušiju poganske filozofske elite. Ovi duboki mislioci bili su namamljeni njegovim riječima – natjerali su ih da razmišljaju na način na koji nikada nisu. Odveli su ga do Areopaga, središta za filozofski dijalog među kulturnim vođama Grčke, upitavši ga: “Možemo li naučiti što je to novo učenje o kojem govoriš? Budući da nam u uši unosiš neke čudne pojmove, htjeli bismo znati što to znači” (Dj 17,19-20).

Sveti Pavao bio je spreman obratiti ih. Imao je njihovu pažnju. Imao je njihov interes. Imao je nešto koje su htjeli dublje doživjeti. I dok je stajao u njihovim dvorima objašnjavajući sa savršenom preciznošću da je “nepoznati bog” kojeg obožavaju na svojim oltarima bio jedan, pravi Bog…

Pavao nije uspio sv.

On nije obratio Atenjane.

Neki su se rugali Svecu.

Drugi su rekli da bi radije “čuli njega o ovome drugi put”.

Samo su rijetki postali vjernici.

Sveti Pavao je propovijedao savršeno teološku raspravu. Ali on im to nije dao nešto koje su Atenjani trebale.

To nešto je Križ.

To je homilija koja se rijetko propovijeda nakon Velikog petka. To je misija koja se rijetko dovršava. Rijetki žele križ jer većina ne zna njegovu tajnu moć.

Sveti Pavao je nastavio svoje evangelizacijsko poslanje u Korintu. Tu nije pogriješio zadržavajući križ. Piše:

jer riječ o križu je ludost za one koji propadaju, ali za nas koji se spašavamo to je sila Božja… svidjelo se Bogu kroz ludost onoga što propovijedamo da spasi one koji vjeruju. Jer Židovi traže znakove, a Grci traže mudrost, a mi propovijedamo Krista raspetoga, kamen spoticanja za Židove i ludost za pogane. (1 Kor 1,18-23)

Križ čini kršćane jedinstvenima. Duhovnost patnje je taj “čudan pojam” koji su Atenjani željeli—potrebna— čuti kako bi upotpunili svoje drevno razumijevanje svijeta. To je dio koji nedostaje u ljudskoj slagalici koju su stoljećima sastavljali logikom duhovnih, filozofskih, psiholoških i akademskih učitelja – sve što nam je potrebno za dovršetak je pronaći smisao u našoj patnji.

Križ je naše tajno oružje. Ne djeluje na isti način kao mač ili pištolj; više je kao ključ. Otključava dar patnje, paradoksalnu istinu koja uključuje duhovno područje unutar naše trenutne stvarnosti. U svom apostolskom pismu napisao je sveti papa Ivan Pavao II Salvifici Dolores ta patnja je:

univerzalna tema koja prati čovjeka na svakom mjestu na zemlji: ona u izvjesnom smislu postoji zajedno s njim u svijetu, pa stoga zahtijeva stalno preispitivanje… Ona je duboka koliko i sam čovjek, upravo zato što se očituje na svoj način ona dubina koja je svojstvena čovjeku i na svoj način ga nadilazi. Čini se da patnja pripada čovjekovoj transcendenciji: to je jedna od onih točaka u kojima je čovjek na neki način “predodređen” da nadiđe samoga sebe, a na to je pozvan na tajanstven način. (SD, 2)

Prema Akvincu, stalno smo u pokretu. Mentalno, emocionalno i fizički, naša ljudska tijela su na toboganu osjeta. Idemo od radosti do tuge ovisno o tome što nam život nudi, ali veći dio života se kolebamo između tih krajnosti. Ovi pokreti imaju jednu od dvije krajnje točke: “na naraštaj, što je promjena ‘u bitak’, i na korupciju, što je promjena ‘od bića'” (ST. I-II Q. 23 A.2). Naše su strasti, bile svjetovne ili nebeske, vatre koje gore u našim dušama. Oboje mogu oživjeti našu krv u Bogu ili nas odsjeći od Njegove životvorne loze. The ljudska volja je uporište na kojem se te dvije krajnosti balansiraju – možemo odabrati “biti” ili se odmaknuti “od postojanja”, ali, u svakom slučaju, možemo očekivati ​​da ćemo iskusiti bol tijekom našeg putovanja.

Patnja (ili tuga), dakle, postaje ulaz “u postojanje”. Sveti Pavao je napisao: “Trenutno vidimo nejasno, kao u zrcalu, ali onda licem u lice. Trenutno znam djelomično; tada ću spoznati, kao što sam spoznat” (1 Kor 13,12). Sveti Petar nam na sličan način govori da se “ugrađujemo u duhovnu kuću da budemo sveto svećenstvo da prinosimo duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu” (1 Pt 2,5). Naš pokret “u postojanje” je naša transformacija u Krista – da postanemo “razapeti u njemu tako da više ne živim ja, nego Krist u meni” (Gal 2,19-20).

Još ne znamo tko smo mi dok ne iskusimo patnju, jer kada smo lišeni svoje udobnosti, svlačimo sebe, brišući svoju rukom nacrtanu siluetu s platna kako bi je Isus mogao naslikati savršeno precizno.

Žrtve, bol, tuga, patnja… to su kontrolne točke na “uskom putu” kojim kršćanin putuje.

Naše odredište je Krist.

Onaj koji je vodio Pavla i Petra vodi nas danas u raj gdje će sve naše patnje biti ništa u usporedbi s Njegovom vječnom slavom.

Ključ za otključavanje tih bisernih vrata je Križ.

Crespi, GB (1628). Sveti Petar i Pavao [oil on canvas]. Preuzeto sa Wikimedia Commons.