„Svjetski dan djece, koji je želio papa Franjo, događaj je koji, po prvi put u povijesti Crkve, stavlja djecu kao subjekt crkvenog života, kao živo i glasno proročanstvo evanđelja.“ Istaknuo je to kardinal José Tolentino De Mendonça, prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje, u „lectio magistralis“ koji je pročitao o. Antonio Spadaro, tajnik istog Dikasterija, jučer 30. svibnja, tijekom simpozija „Crkva djece – ususret Svjetskom danu djece“ koji se održao u u dvorani Pija XI. u Palazzo San Calisto u rimskoj četvrti Trastevere, izvještava Vatican News.
Prije toga sudionike je pozdravio organizator događaja o. Enzo Fortunato, predsjednik Papinskog odbora za Svjetski dan djece, a povod je bio slijedeći Svjetski dan djece koji će se održati u rujnu 2026. godine, te Jubilej obitelji, djece, baka i djedova te starijih osoba, koji je započeo jučer, a završava sutra, u nedjelju 1. lipnja, misom koju će predvoditi papa Lav XIV. u 10 sati i 30 minuta na Trgu svetog Petra.
Djetinjstvo u kontekstu teologije
Izlaganje kardinala De Mendonçe bilo je u potpunosti usmjereno na „revoluciju nježnosti“ i na djecu koja, kako je istaknuo, nisu sporedni suputnici na putu vjere u Crkvi. Što se tiče života mališana, statistike pokazuju užasne brojke: „Oko 400 milijuna djece živi u zonama sukoba, a 13 tisuća ih svakodnevno umire od uzroka koje bismo mogli izbjeći“, komentirao je otac Spadaro na margini „lectio magistralis“ kardinala De Mendonçe. „Previše puta tijekom povijesti teologiju smo shvaćali kao uglavnom apstraktan govor, dalek od žive i stvarne povijesti. Djetinjstvo, u svojoj najogoljenijoj i najkrhkijoj stvarnosti, može se i mora shvatiti kao pravi ‘locus theologicus’“, rekao je kardinal ističući da je potrebna inkluzivna teologija koja uključuje djecu.
Savez između Crkve i obitelji
Djeca dakle imaju legitimno mjesto u krilu teologije i u duhovnom zagrljaju Crkve. „Mališani nas podsjećaju“, rekao je Gleison De Paula Souza, tajnik Dikasterija za laike, obitelj i život, „da je Crkva majka i kao takva osjeća se potpuno odgovornom za njihovu skrb, zaštitu te ljudski i duhovni rast. To je poslanje koje Crkva dijeli s roditeljima i obiteljima koje stoje iza svakog djeteta.“
Svako dijete je sjeme koje će procvjetati
„U mojem kraju“, rekao je zatim Don Michele Gianola, nacionalni delegat Talijanske biskupske konferencije (CEI) za Papinski odbor za Svjetski dan djeteta, te moderator izlaganja simpozija, „kaže se da se pod snijegom nalazi kruh, jer je sjeme posijano u zemlju zaštićeno pokrivačem zimskog snijega dok ne procvjeta u proljeće. Djetinjstvo i adolescencija moraju se promatrati iz te perspektive, kao dar i kao zadatak: zadatak da se štiti i pomogne sjemenu života posijanog u svakom djetetu da procvjeta.“
Kršćanstvo je uvelo pojam djetinjstva
Samo djetinjstvo je, uostalom, antropološka novost koju je u povijest uvela sama Crkva. „Pojam djeteta uvedeno je u prvom stoljeću poslije Krista, kada su nove kršćanske vrijednosti razdvojile odrasle i djecu po konceptu srama i odgovornosti“, objasnila je profesorica Marina D’Amato, predavačica sociologije djetinjstva na Sveučilištu Roma Tre. „U drevnom predkršćanskom svijetu ljudi su u odrasloj dobi nastavili činiti iste stvari koje su činili kao djeca, bez srama – dodala je te nastavila – Kršćanstvo je zatim počelo razlikovati ljudsko životno doba djetinjstva u kojem čovjek nema odgovornost za svoje postupke, od odrasle dobi u kojoj preuzima potpunu odgovornost.“
Pod bombama u Gazi, Sudanu i Ukrajini
Pogled na suvremeni svijet pružila je spisateljica Dacia Maraini koja je istaknula previše mjesta u svijetu gdje su maloljetnici sve samo ne zaštićeni: „Djeca koja umiru pod bombama, u Gazi, u Sudanu, u Ukrajini, nisu samo daleke tragedije: to su rane koje okrutno pogađaju čovječanstvo u cjelini. Vjerujem da je Crkva s papom Franjom, a danas i s papom Lavom, imala hrabrosti vratiti djecu u središte etičkog diskursa. Imala je hrabrosti istaknuti njihove rane, osuditi zlostavljanje, susresti se s onima koji pate i koji šute iz straha,“ zaključila je spisateljica. (kta/rv)
