Izl 34,4-6, 8-9; 2 Kor 13,11-13; Iv 3,16-18
Nedavno sam čuo propovijed vrijednu jeze od čovjeka s megafonom u obližnjem kombiju dok sam bio u prometu. Parafrazirat ću riječi propovjednika: “Vi bijedni ljudi. Pokaj se za svoje grijehe. Gnjev Božji je na ovoj zemlji. Svi ćete gorjeti u vatri pakla. Ništa vas ne može spriječiti od kazne koju će vam Bog uskoro poslati, jadni ljudi…”
Nisam mario za njegovo propovijedanje jer nikada nije niti jednom spomenuo milosrđe ili ljubav Božju prema grešnicima. Nije spomenuo stvarnost milosti koja pobjeđuje svaki grijeh. Nikada nije podsjetio svoje slušatelje na Onoga koji je rekao da “Nisam došao pozvati pravednike na obraćenje, nego grešnike” (Lk 5,32) i da je “velika radost na nebu zbog jednog grešnika koji se kaje.”( Lk 15,10) Umjesto toga, propovjednik je započeo s, usredotočio se i naglasio vječnu osudu i paklenu vatru Božju koja će se spustiti na grešnike. Jednostavno se uopće nisam mogao povezati s njegovom prikazanom slikom Boga.
Čujmo kako se Bog objavljuje Mojsiju, “Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na gnjev i bogat dobrotom i vjernošću.” (Izl 34,6) Naš Bog ne počinje niti naglašava božansku osudu, već milosrđe i milost. On ostaje dobar i vjeran prema svima nama, čak i ako mu nismo vjerni.
Na nedjelju Trojstva razmatrali smo Bog savršenog zajedništva. Tri božanske osobe – Otac, Sin i Duh Sveti – u trajnom su i neprekinutom zajedništvu punom ljubavi. Ništa se ne može dodati niti oduzeti ovom savršenom zajedništvu božanskih osoba.
Ali ovo Trojedini Bog je također strastven za pričest. Bog silno želi zajedništvo sa svim svojim grešnim stvorenjima. Bog čini sve i sve žrtvuje kako bi privukao svoja stvorenja u zajedništvo s njim i podijelio svoj život sa cijelim čovječanstvom kroz Krista u Duhu Svetom.
Samo nam Isus Krist otkriva strastvenu Božju želju za zajedništvom s nama,,Bog je tako ljubio svijet da nam je dao svoga sina jedinca, da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni. Oca ne zanima prokletstvo Njegove djece. On nam daje sebe u Isusu Kristu da nas dovede do sudjelovanja u njegovom vlastitom intimnom životu.
Ni Sinu nije drago osuditi nas na bilo koji način, “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” Kako je mogao osuditi one za koje bi umro i uskrsnuo iz mrtvih da im priopći svoj život? Smrt i uskrsnuće Sina znači da nećemo primiti osudu, nego sve što nam je potrebno za naše spasenje, „Ako smo, dok smo bili neprijatelji, pomireni s Bogom smrću njegova Sina, koliko više jednom pomireni, hoćemo li se spasiti njegovim životom.” (Rim 5,10)REKLAMAabout:prazno
Duh također ne dolazi da nas osudi nego da nas uvede u zajedništvo s Bogom kao Njegovu djecu. Zato sveti Pavao može poželjeti Korinćanima: “Milost Gospodina Isusa Krista i ljubav Božja i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2 Kor 13,13).
Doista, Trojedini Bog nas uvijek voli i trudi se privući nas u životvorno zajedništvo s Njim čak i dok se borimo s grijehom. Bog definitivno ni na koji način nije zainteresiran za naše vječno prokletstvo.
U stvari, mi smo ti koji sami sebe osuđujemo. Sami sebe osuđujemo kada ne primamo i ne odazivamo se na ovaj poziv na dublje zajedništvo s Bogom po Isusu Kristu u Duhu, „Tko god ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. ” (Iv 3,16-18)
Moja draga braćo i sestre u Kristu, kako smo toliko zaokupljeni osuđivanjem sami sebe da postajemo slijepi i gluhi za mnoge načine na koje nas Bog neprestano poziva u dublje zajedništvo s Njim i drugima? Kako prihvaćamo laži đavla i njegovih lažnih propovjednika da nam je suđeno samo na Božji gnjev?
Sami sebe osuđujemo kada sumnjamo ili odbacujemo Božju milosrdnu ljubav prema nama takvima kakvi jesmo. Možemo okrenuti leđa Njegovoj ljubavi prema nama zbog naših grijeha ili borbi u ovom životu. Osuđujemo sebe time što smo tvrdoglavi u svojim grijesima i odbijamo mu se približiti i uzvratiti mu ljubav na bilo koji način.
Osuđujemo sami sebe kada se opiremo Njegovoj milosti u našim životima. Ne tražimo milosti koje su nam potrebne, i ne odgovaramo toj milosti odgovarajućim djelovanjem. Možemo čak misliti da nas Božja milost ne može preobraziti ili spasiti. Zaboravljamo da “gdje se umnoži grijeh, umnoži se milost” (Rim 5,20).
Osuđujemo sami sebe kada odbacujemo Božju dobrotu u našim životima. Očekujemo da nas Bog tretira onako kako naši grijesi zaslužuju do te mjere da ne vidimo njegovu dobrotu u svojim životima. Budući da se usredotočujemo na svoje neuspjehe, ne vidimo da se Bog u svojoj dobroti odnosi prema nama bolje nego što stvarno zaslužujemo.
Sami sebe osuđujemo kada sumnjamo u Božju vjernost nama. Ne vjerujemo Njegovoj istini i obećanjima nama. Njegovu riječ smatramo nepodnošljivim i nepravednim teretom za nas, smetnjom našoj slobodi. Sumnjamo da će nam biti vjeran čak i kad smo mi nevjerni Njemu. Sumnjamo da će nam Bog dati dovoljno milosti koja nam je potrebna u svakom trenutku.
Svaka je euharistija susret s Bogom savršenog zajedništva koji se trudi da svoja nesavršena stvorenja dovede u zajedništvo s njime po euharistiji. On uvijek priopćava milost i milosrđe bez početka ili naglašavanja osude.
Kao djeca ovoga Boga, ni mi se ne smijemo usredotočiti na, započeti ili naglašavati osudu, za nas ili za druge. To nije naš posao. Umjesto toga, usredotočimo se na primanje i odgovaranje na Božju milost i milosrđe u svakom trenutku, započnimo i naglašavajmo kako bismo neprestano rasli u zajedništvu s Bogom.
Tako postižemo vječni život, udioništvo u samom životu Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga.
Slava Isusu! Svaka čast Mariji!
Autor fotografije Steve Barker na Unsplash
