Svetkovina Pedesetnice (Duhova) proslavljena je na Hrastovičkoj gori u nedjelju, 19. svibnja 2024., misom pokraj ruševina crkve. sv. Duha.
Euharistiju je predslavio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua u koncelebraciji s upraviteljem Župe sv. Bartola iz Hrastovice fra Matom Bašićem i upraviteljem Župe sv. Antuna Padovanskog iz Hrvatskog Čuntića fra Petrom Žagarom.
U homilji fra Mate je podsjetio na povijest mjesta gdje je slavljena misa. „Ovo područje na kojem se nalazimo vjerojatno je još u vrijeme brončanog i željeznog doba bilo naseljeno pračovjekom. Bilo je naseljeno i u vrijeme Rima, nakon mučeničke smrti sisačkog biskupa Kvirina, stanovnicima Siscie četvrtog stoljeća, a nakon propasti Rimskog carstva područjem Siska i Banovine su prolazili Huni, Goti, Langobardi i Avari, a u sedmom stoljeću dolaze Slaveni. Stanovnici su ovdje čuvali kult i pobožnost prema sv. Kvirinu zbog čega je prva župna crkva, upravo na ovome mjestu, bila posvećena njemu i spominje se u popisu iz kanonske vizitacije 1334. Ove godine slavimo 690 godina od toga spomena. U ovom dijelu Hrastovice, gdje su i ruševine crkve sv. Duha, kralj Andrija II. 1206. godine izdaje darovnicu slobodnog grada, dakle, prije Zagreba. Tada je Hrastovica teritorijalno bila puno veća te je zbog crkve sv. Klementa kod utvrde Klinac bila sjedište tadašnjeg Gorskog arhiđakonata, a dijelila se na gornju i donju Hrastovicu te na Varoš. Tu je još bio i Novigrad, današnja filijala Taborište, Hutina, današnja filijala Križ, Podgorje, današnja filijala Budičina. Godine 1300. dio pripada Babonićima, a dio zagrebačkom biskupu. To je bilo veliko i prostrano područje. Prema nekim izvorima sve do granica opatije Topusko i do Bresta. Papinski nuncij Germanico Malaspina 1581. piše u svom izvještaju papi Grguru XIII. upravo o Hrastovici. Današnji stanovnici u Gradišću zapravo su došli iz ovoga kraja i potomci su ljudi koji su nekada živjeli u Hrastovici“, istaknuo je.
„Danas naša župa sv. Bartola, zajedno sa svojim filijalama, ima nešto više od 900 duša, što je za onih jedanaest tisuća u vrijeme prodora Osmanlija, svega 8.5% od nekadašnjih žitelja ovoga mjesta. Novo područje opet se obnavljalo, opet naseljavalo, opet živjelo. Na kraju kratkog povijesnog izvješća treba progovoriti i srce kako je to pisao Matija Filjak, čiji se vrelo nalazi u podnožju, a planinarski dom nazvan po njemu malo je poviše od nas na ovoj Hrastovičkoj gori. Na ovom mjestu gdje se sada nalazimo dolazimo i do dubokog shvaćanja gore i njenog pravog značenja. Sama gora i u Bibliji simbolizira mjesto susreta s Bogom i upravo na gori Bog progovara, bilo u znaku ognja, bilo kao šapat laganog i blagog lahora. Nažalost, na ovoj gori gledamo i tragediju hrvatskog naroda kroz čitavu povijest, sve do Domovinskog rata i razornog potresa nakon kojeg su i ovdje ostale samo ruševine, kamen na kamenu stare crkve sv. Duha, nekada crkve sv. Kvirina. Ipak, taj narod čitavu povijest nadljudskim naporima u obrani svoga želi očuvati svoju zemlju, vjeru i slobodu. Ovdje, što je žalosno, na svakom koraku vidimo krv, gledajući duhovnim očima. Vidimo krv koju narod lije samo da zadrži ovaj djelić zemlje koju mu je providnost Božja darovala“, objasnio je.
„Vaša ekscelencijo, znam da dolazite iz kraja gdje se nalazi svetište Gospe od Božje providnosti. Imao sam priliku s Vama u tom svetištu slaviti misu. Vjerujem da itekako razumijete važnost Božje providnosti pa Vas molim da se i ovoga kraja, nas ljudi ovdje, sjetite u svojim molitvama osobito kada idući put budete u svetištu Gospe od Božje providnosti. Kako god teško bilo kroz čitavu povijest ovdje je ostao život i Bog. Ideali od kojih se tijelom ne živi, a opet se živi, bez kojih se uopće ne može živjeti. Te više sile davale su hrvatskom narodu jakost te se održavao do danas. Na ovome mjestu, na ovoj gori, pronaći ćemo smisao naše povijesti, označit ćemo ispravno ovu zemlju i ljude i spoznati da istinski za Hrvatsku živjeti i raditi znači živjeti i raditi za domovinu, za svijet, za Boga, za ljude i crkvu, za slobodu i vjeru. Velik i opsežan pregled kroz vrijeme dopušta upravo ova gora. Ona nas poziva da ne gledamo samo na njezinu visinu, već da uronimo u dubinu kao što Isus zapovijeda Petru. Obzor je u području metafizičkog. Za ovako gledanje vremenskog povijesnog obzorja nije potreban ni dalekozor, a ni teleskop, nego duhovne moći čovjeka, duša i srce. Gleda se preko naroda i kroz narod. Narod je u neku ruku metafizički pojam. Ovakvim gledanjem oživljavamo sve i ovu goru, ovo mjesto stare crkve, prirodu, kule, gradine, zidine, groblje i davno minule događaje i naraštaje. Na taj način, po duhu, ovdje ipak sve oživi. Sve je po Duhu Svetom ovjekovječeno i trajno opstoji i djeluje. I ova gora živi jer ima svoju dušu. Shvatiti ovo mjesto, ovu Hrastovičku goru, ovako produhovljeno, te njeno značenje u prošlosti i sadašnjosti, može se samo takvim gledanjem srca. Ovdje se na neki način čovjek duhovno vježba jer upravo je ovo područje Duha Svetoga. Ovdje čovjek može čuti svoje srce, može doći iznad one vreve i misli da živi samo o kruhu. Na ovome mjestu čovjek i čitavi stvoreni svijet, svo stvorenje prirode, postaju jedno. Zajedno na jednom, na istome mjestu, kao učenici na dan Pedesetnice, svi zajedno na istome mjestu. Kao da je uvjet za silazak Duha Svetoga biti zajedno na jednom mjestu. Kad smo mi tako ovdje zajedno, možemo čuti i taj šum s neba kao kad se digne silan vjetar. Taj vjetar vraća nas na samostvaranje, vraća nas na onaj dah, na ruah kojim je Bog čovjeka od zemlje satkanog i oživio. Tako i mi možemo doista doživljavati ovdje te ognjene jezike. Sam oganj simbolizira svjetlost i toplinu. To nas poziva da se u našim susretima vidi svjetlost i toplina. Svjetlost njega, Krista koji sve rasvjetljuje, te toplina naše komunikacije, služenja i brige jednih za druge. Toplina prave nesebične ljubavi. Tada ćemo i mi zboriti drugim jezicima. No to nisu neki anđeoski, neki nadnaravni, neki nerazumljivi jezici, neki možda karizmatski, već jezici koje prisutni narodi, kako to navode dijela apostolska, razumijevaju i još se čude. Naravno, ne opisuje Luka bez razloga ovaj događaj Pedesetnice. Zapravo nam želi pokazati što se događa kada narod živi s Duhom Svetim, sa samim Bogom. U pozadini je grad, Jeruzalem Događaj Duhova time pokazuje suprotnost od jednog starozavjetnog grada, suprotnost od Babilona. Tamo je čovjek počeo živjeti bez Boga, neposlušan Duhu Svetom. I što se zbilo? Bog im je izbrkao jezike. Nastalo je nerazumijevanje, za razliku od događaja Duhova gdje je zbog življenja s Bogom ponovno nastalo razumijevanje među ljudima silaskom Duha Svetoga. Dakle, ako želimo razumjeti jedan drugoga i razumjeti svakoga čovjeka na ovoj svijetu, a razumjeti i sve stvoreno, trebamo živjeti poslušni Bogu po djelovanju Duha Svetoga. Tada ćemo poput svetog Franje Asiškog i mi moći razumijevati čitavi stvoreni svijet te poput njega na ovoj gori, na ovom mjestu, kroz čitav svoj život, bilo gdje, bilo s kim, moći klicati i pjevati njegovu pjesmu stvorova. Pjevati vijek hvaljen budi o moj Gospodine“, zaključio je.
Na kraju misnog slavlja mons. Lingua je poručio kako na tom mjestu manjka jedino jedna lijepa crkva, ali da je žalosno imati lijepu crkvu, a nemati ljude. „Okupljeni ljudi su prava Crkva i to je djelo Duha Svetoga jer upravo je na Duhove nastala crkva. Ne od betona, nego od ljudi i ako čujemo i osjećamo, Duh Sveti ostaje živjeti duboko u nama“, naglasio je.
Misnom slavlju nazočila je petrinjska gradonačelnica i saborska zastupnica Magdalena Komes. „Zaista sam počašćena dolaskom apostolskog nuncija mons. Giorgia Lingue. Zahvaljujemo na dolasku i nadamo se da će dolaziti i ubuduće. Hrvatska je prijatelj s Vatikanom i Vatikan je bio jedna od prvih država koja je priznala Hrvatsku u onim najtežim trenucima, ali vidimo da nas prate i podržavaju i u miru, a nas čeka još puno posla i što se tiče obnove. Na ovom mjestu za sada imamo prostor uz zvonik, a konzervatori su upoznati sa stanjem stare crkve nakon potresa, kao i ministrica kulture. Imat ćemo na umu, kada obnovimo grad, da se okrenemo kulturnom i povijesnom dijelu, te da obnovimo i ovu crkvu“, rekla je.
Pjevanje tijekom misnog slavlja predvodili su „Pučki pivači“ Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
