Na ostacima nekadašnje benediktinske opatije sv. Marije Ratačke, između Bara i Sutomora, vjernici su se i ove godine okupili na prvu nedjelju u listopadu kako bi proslavili svetkovinu Blažene Djevice Marije od Krunice.
Svetu misu u svetištu Gospe Ratačke predslavio je 5. listopada don Dejan Turza, upravitelj svetišta, koji je misno slavlje prikazao za barskoga nadbiskupa i mučenika Ivana Bruna, svjedoka vjere iz vremena osmanskih osvajanja. U koncelebraciji je bio pater Damjan Cichy SVD, pastoralni suradnik u župi, koji je ujedno održao propovijed.
U nadahnutoj homiliji, osvrćući se na evanđeoske riječi „Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino” (Lk 17,5–10), pater Cichy je poručio: „Bog djeluje po svojoj milosti, ali traži i naš slobodan odgovor. Kao što su naši preci u Lepantskoj bitci ujedinili srca u molitvi, i danas smo pozvani da vjerom, makar i malenim zrnom, budemo svjetlo jedni drugima.”
Nakon mise održana je procesija s ikonom Gospe od Pobjede oko ostataka opatije. U molitvi i pjesmi, pod vedrim nebom, vjernici su zahvaljivali na Marijinu zagovoru te molili za mir, jedinstvo i postojanost u vjeri.
Blagdan Gospe od Krunice seže u 1571. godinu, kada su se kod Lepanta sukobile flote Svete lige i Osmanskog Carstva. Iako pobjeda nije promijenila političke odnose, imala je snažan duhovni značaj jer je učvrstila zajedništvo kršćanske Europe u vjeri. Papa Pio V. pripisao je pobjedu zagovoru Blažene Djevice Marije te u znak zahvalnosti ustanovio blagdan Gospe od Pobjede, kasnije poznat kao Gospa od Krunice.
U Lepantskoj bitci sudjelovale su i dalmatinske te bokeljske galije, a prema predaji, barski nadbiskup Ivan Bruno, tada zarobljen od Osmanlija, izrađivao je krunice i molio sve do svoje mučeničke smrti. Njegova postojanost u vjeri ostala je duboko utisnuta u svijest vjernika barske nadbiskupije.
Nakon osmanskih osvajanja Bar, Budva i Ulcinj pali su pod tursku vlast, a ratačka opatija bila je razorena i napuštena. Vizitacija iz 1579. godine svjedoči o teškom stanju nakon razaranja – samostan sv. Marije bio je opustošen, a u njemu je bilo zabranjeno služiti misu. Vizitator je ipak u obližnjoj kapeli slavio euharistiju i pozvao vjernike na bratstvo, milosrđe i vjernost Crkvi. Sljedećega dana pohodio je crkvu sv. Tekle u Spiču, gdje je upozorio vjernike da ne napuštaju Katoličku Crkvu iz svjetovnih razloga, nazivajući to „rakom duše“.
Ratačka opatija sv. Marije stoljećima je bila središte molitve, kulture i pomirenja. Iako danas u ruševinama, i dalje odiše duhovnošću i sjećanjem. Vjernici se ondje svake godine okupljaju moleći za pobjedu dobra nad zlom i vjere nad sumnjom. U tišini mora i pod vedrim nebom, molitva krunice na Ratcu povezuje prošlost i sadašnjost, potvrđujući da vjera, i kad je mala poput zrna gorušičina, može pomicati planine. (kta/d.t.)
