Roman je još u djetinjstvu osjetio želju za redovničkim životom i kasnije je jedne prilike kada je čuo za pustinjake u Tebaidi poželio u gorju Jure napraviti novu Tebaidu. Tijekom života je ostvario svoju želju.
Jednog dana je zatražio prijem u opatiju u mjestu Ainay nedaleko od Lyona, no tamo nije ostao dugo. Nezadovoljan odveć krutim pravilom napustio je opatiju te se s Biblijom u ruci i oruđem za rad preko ramena, u potrazi za samoćom i duhovnim usavršavanjem, povukao u šume jurskog gorja.
Nakon neko vremena ondje mu se pridružio brat Lupicino i još neki mladi. Zajedno su utemeljili samostan u Condatu, a kasnije – budući da je ovaj bio premalen, kako bi primio sve zainteresirane, osnovali su samostane i u Luconneu te Romain-Moutieru.
Dvojica braće su bila posve različita. Roman je bio blag i popustljiv, a Lupicino strog i kut, ali zajedno su vrlo dobro upravljali samostanom. Prema predaji jednog dana je strogi brat, ustvrdivši kako im je život postao odveć mlak, svima naložio postiti o kruhu i vodi. Neka subraća to nisu mogla izdžati te su pobjegli, ali se Romano zaputio za njima i molio ih da se vrate.
Romana je resila blagost, dar za razlikovanje duhova i razboritost, a pripisuje mu se i dar ozdravljenja. O tome govori i to kako su jedne prilike braća za vrijeme hodočašća bez imalo straha prenoćila u kolibi gdje su boravila dvojica gubavaca koji su inače prosili milostinju. Nisu oklijevali i zagrlili su ih, a bolesnici su narednog dana ozdravili.
Umro je oko 465., prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru s Bogom i ljudima u tišini samostana La Balme kamo je pošao reći posljednji ‘zbogom’ svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na grobu su mnogi, po njegovu zagovoru, zadobili brojne milosti. Zaštitnik je duševnih bolesnika i utopljenika.
Ime Roman je latinskog porijekla i znači stanovnik Rima, Rimljanin.
T.M.I., KT
