Sveti Rikard rodio se ili 1197. ili 1198. u mjestu Wich, današnji Droitwich, u grofoviji Worcestershire, kao sin maloga posjednika. Rano je ostao bez roditelja, a brigu za njega, njegova starijeg brata i sestru preuzeli su skrbnici.
No oni su vrlo slabo brinuli brigu za svoje štićenike tako da je, kad je najstariji od njih postao punoljetan, samo još vrlo malo ostalo od obiteljskog imanja. Rikard je vrlo rano osjetio u sebi želju za naukama i za svećeništvom. Nadao se da će tako pomoći pridignuću materijalnog stanja obitelji. Kao student u slobodno je vrijeme išao za plugom i obavljao druge seljačke poslove da bi si namakao potrebnih sredstava za daljnje nauke. Kada je njegov stariji brat uvidio njegovu silnu radinost time se zanio te je sav još preostali posjed prenio pravno na njega, zbog čega se kasnije pokajao.
Rikardu su se pružile prilike za dobru ženidbu, no on je posjed vratio bratu, ženidbu odbio te pošao u Oxford na daljnji studij. Na Sveučilištu Oxford studirao je pod vodstvom budućih biskupa Roberta Grossetesta i Edmunda Richa. Odande je prešao na studij najprije u Pariz, a zatim u Bolognu. Na starome Bolonjskom sveučilištu studirao je kroz sedam godina kanonsko pravo. Tu mu se opet pružila prilika za primamljivu ženidbu, no on ju je i taj put odbio. Rikard se 1235. vratio u Oxford, te je bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj Edmund postao je u međuvremenu kanterberijski nadbiskup i engleski primas. U toj se službi sjetio svoga vrijednog đaka te ga postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrlo vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik.
Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz dvije godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orléansu. Nakon svećeničkog ređenja 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te je djelovao kao župnik u župama Charing i Deal u Kentu. No, brzo ga je uzeo za kancelara novi nadbiskup-primas Bonifacije iz Savoje. Rikard je 1244. izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. jer je Rikard bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim njegov izbor potvrdio je papa Inocent IV., te ga sam posvetio za biskupa 1245. Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa, svojim podanicima branio da ga slušaju i tako je Rikard neko vrijeme proveo kad Šimuna Tarringa, svećenika svoje nove biskupije. Iako je bio bez ikakvih sredstava, dao se na vizitaciju svoje biskupije.
Kroz to je vrijeme održao i sinode za svećenike te sastavio Constitutiones, tj. crkvene zakone prema naputcima dekreta Lateranskoga sabora. Kad se Papa zaprijetio kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard je ušao u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Sveti je Rikard revnovao za svećenički stalež kako bi dostojno vršio svoju uzvišenu službu. Od vjernika je zahtijevao da nedjeljom i blagdanom pribivaju svetoj misi, i nauče napamet osnovne molitve: Očenaš, Zdravomariju i Vjerovanje.
Kada je 1253. propala križarska vojna Sv. Ljudevita IX., Rikard je propovijedao novu križarsku vojnu, no ne kao neki politički pohod, već kao zov na novi život i otvorenje Svete Zemlje za sve pobožne hodočasnike.
Rikard se teško razbolio te je 3. travnja 1253. preminuo. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetim., a 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispod glavnoga oltara katedrale u Chichesteru.
Zanimljivo je da ga kao svoga zaštitnika zazivaju kočijaši. To je, možda, zato što je svetac jedno razdoblje života radio na poljskom dobru svog oca te se služio kolima i konjima. Ime Rikard njemačkog je porijekla, a znači: bogat, moćan.
J.P., KT
