Sveti Polikarpe Smirnski, moli za nas
Jadni sveti Polikarp! Unatoč tome što sam bio učenik samog svetog Ivana Evanđelista i pretrpio istinsku mučeničku smrt — ispričanu s velikim krvavim (ali veličanstvenim) detaljima — apsolutno nitko ne daje ime svom djetetu po njemu. Možda ovo nije isto iznenađujuće jer njegovo ime zvuči kao jato riba koje se hrane s dna. Ali na današnji dan kada ga se spominjemo, trebamo biti zahvalni za tako velikog sveca.
Sveti Polikarp rođen je oko 69. godine, ali malo toga znamo o njegovu djetinjstvu i mladosti. Da je on bio član te male skupine “apostolskih otaca” — onih neposrednih sljedbenika samih apostola — nikada nije bilo sumnje, a u Polikarpovom slučaju on je bio učenik svetog Ivana, Isusovog “voljenog učenika”. Sam. Doista, sačuvano je pismo svetog Ivana Polikarpu. Ubrzo nakon Ivanove smrti, Polikarp je imenovan biskupom Smirne (danas Izimir, Turska).
Kažu da u životu nije što znaš ali WHO znate, a to je bila istina iu Polikarpovom slučaju. Osim što je osobno naučio kršćansku vjeru od svetog Ivana, znamo da je Polikarp zapravo poljubio lance velikog svetog Ignacija, biskupa Antiohije, dok je ovaj prolazio pokraj Smirne na putu do mučeništva. Sveti Ignacije je također napisao pismo Polikarpu koje se još uvijek čuva. Nadalje, Polikarp je zauzvrat poučio svetog Ireneja (poznatog po svom djelu Protiv krivovjerja) i Papija iz Hierapolisa, važnog proučavatelja Svetog pisma koji je imao dubok utjecaj na Euzebija i Hipolita. Naposljetku, Polikarp je otputovao sve do Rima kako bi se sastao s papom sv. Anicetom kako bi dogovorili kada bi se Uskrs trebao slaviti svake godine. Obojici je sveca na čast što su, unatoč tome što se nisu mogli složiti kada bi trebao slaviti Uskrs, poštivali međusobnu odluku, a papa je bio toliko impresioniran Polikarpom da ga je zamolio da svetu misu slavi u svom papinska crkva.
Polikarp je bio neumorni branitelj pravovjerne vjere, posebno protiv krivovjerja poznatih kao valentijanizam i marcionizam, a obje su bile vrste gnosticizma, i bio je poznat po svom pisanju pisama, posebno po svom Pismu Filipljanima (iako sv. Irenej spominje nekoliko drugi).
Da nije učinio ništa drugo, Polikarp bi bio dostojan crkvenih povijesnih knjiga kao “apostolski otac”, Ivanov učenik, branitelj pravovjerja, biskup Smirne, prijatelj Ignacija Antiohijskog i pape Aniceta, učitelj i pisac i svojevrsni most između istočne i zapadne Crkve. Ali Polikarpova ostavština – i legenda – bit će zauvijek zacementirane njegovom mučeničkom smrću.
Polikarpova smrt važna je iz nekoliko razloga: prvo, to je najstariji autentični primjer “acta” Crkvenog mučenika (za razliku od pobožnih legendi koje su se pojavile kasnije). Drugo, izvještaj o njegovoj smrti doista glasi — čak i danas! Iako postoje mnoge varijacije stvarnih događaja, pripisujem mučeništvo svetog Polikarpa besmrtnom Albanu Butleru:
U šestoj godini Marka Aurelija (prema Euzebiju) u Aziji je izbio siloviti progon u kojem su vjernici herojski dokazali svoju hrabrost. Sveti čovjek, Polikarp, iako neustrašiv, njegovi su prijatelji nagovorili da se sakrije tijekom oluje. Kad su progonitelji došli u potragu za njim, on se povukao, ali ga je izdao rob, kojemu je zaprijećeno kaznom ako ne otkrije Polikarpovo boravište. Kad je šef policije, Herod, noću poslao konjanike da opkole njegovo prenoćište, Polikarp je bio gore u krevetu, ali je odbio pobjeći govoreći: ‘Neka bude volja Božja.’ Sišao je dolje, dočekao ih na vratima, naručio im večeru i zaželio samo neko vrijeme u molitvi prije nego što je otišao s njima. Sveti čovjek je veselo otišao do mjesta gdje se okupio narod. Odveli su ga pred sud prokonzula, koji ga je potaknuo da vodi računa o svojoj dobi [Polycarp was about age 86!], zakleti se u Cezarov genij i reći, ‘Dolje s ateistima’, što znači ‘Kršćani.’ Svetac je, okrećući se prema gomili bezbožnika na stadionu, strogim izrazom lica rekao: ‘Dolje s ateistima!’ Prokonzul je ponovio: ‘Zakuni se Cezarovim genijem i otpustit ću te: grdi Krista.’ Polikarp je odgovorio: ‘Osamdeset i šest godina sam mu služio i nije mi učinio ništa nažao. Kako onda mogu huliti na svoga Kralja i Spasitelja? Ako od mene zahtijevate da se zakunem Cezarovim genijem, kako to nazivate, poslušajte moje slobodno priznanje: Ja sam kršćanin i ako želite naučiti doktrine kršćanstva, odredite vrijeme i saslušajte me.’ Prokonzul reče: ‘Uvjerite narod!’ Mučenik je odgovorio: ‘Obraćam se tebi; jer mi smo naučeni da odajemo dužnu čast prinčevima, onoliko koliko je to u skladu s religijom. Ali pred ovim ljudima ne mogu se opravdati. Dok je Polikarp govorio ovo i mnoge druge stvari, pojavio se u prijevozu pun radosti i povjerenja, a lice mu je sjalo nekom nebeskom ljupkošću, tako da je i sam prokonzul bio zadivljen. Međutim, naredio je vikaču da tri puta objavi nasred stadiona: ‘Polikarp se priznao kršćaninom.’ Na to je cijelo mnoštvo pozvalo namjesnika Filipa da pusti lava na Polikarpa. Rekao im je da to nije u njegovoj moći, jer je on doveo sport do kraja. Tada su svi vikali da ga treba živog spaliti. Njihov je zahtjev tek što je udovoljeno nego su svi potrčali svom brzinom da donesu drva iz peći i radionica. Dželati bi ga nabili na stup, ali Polikarp je rekao: ‘Pustite me da budem takav kakav jesam. Onaj koji mi daje milost da izdržim vatru, omogućit će mi da ostanem na gomili nepomičan.’ Stoga su se zadovoljili vezanjem njegovih ruku na leđima. Plamenovi, formirajući se poput jedara broda napuhanog vjetrom, nježno su okruživali tijelo mučenika koje je stajalo u sredini, nalikujući ne na goruće meso, već na kruh koji se peče ili plemeniti metal rafiniran. I bio je miris kao miris tamjana. Naređeno je da se Polikarp probode kopljem, što je i učinjeno: i izađe golubica i tolika količina krvi da ugasi vatru. Niceta je savjetovao prokonzulu da ne preda tijelo kršćanima, kako ne bi, rekao je napuštajući razapetog čovjeka trebali bi obožavati Polikarpa. Centurion je stavio tijelo u sredinu i spalio ga u pepeo. Bilo je to u dva sata poslijepodne 23. veljače oko 155. godine.
Prije Drugog vatikanskog sabora blagdan svetog Polikarpa slavio se 26. siječnja: od tada je premješten u veljaču.
