Zabilježili su ih u svojim putopisima i neki hodočasnici iz VII. st., koji kažu da se njihovi grobovi časte pod oltarom crkve nedaleko od grobova pape Damaza i pape Marka.
Glasoviti arheolog de Rossi misli ipak da su se grobovi tih mučenika, što ih danas slavimo, nalazili na groblju Basileo, za koje se danas još uvijek ne zna gdje se točno nalazilo.
Pomalo kao o legendama, Passio Sebastiana pripovijeda o ovim mučenicima: da su bili braća, sinovi nekog Trankvilina. Zbog vjere ih je uhvatio i zatvorio prefekt Kromacije, te predao sucu Nikostratu. Pod paskom su ih držali mjesec dana, davši im tako priliku da se eventualno predomisle i odstupe od kršćanske vjere. Na otpad od vjere nagovarali su ih čak i njihovi roditelji i prijatelji, ali oni se nisu dali nagovoriti. U vjeri ih je sokolio Sv. Sebastijan.
Kako njihov pritvor nije bio tako strog, papa Gajo zaredio ih je za đakone. Predstojnik Fabijan stavio ih je na okrutne muke, a onda su bili probodeni kopljima. Na taj način su slavno završili svoju životnu trku zadobivši vijenac slave. Prema jednoj predaji, relikvije su im prenesene u Soissons, gdje se časte u bazilici Sv. Medarda.
Slikar Paolo Veronese naslikao je velebnu sliku koja prikazuje presudu svetima Marku i Marcelijanu. Slika se čuva i časti u crkvi Sv. Sebastijana u Veneciji. Blagdan ovih svetih mučenika prilika je bar se kratko u duhu zaustaviti pred pojavom mučeništva u Crkvi. Ona je stara kao i Crkva i prisutna u svakom vremenu njezine povijesti. I danas ima mučenika. I stari i novi mučenici vjeruju s onim ruskim svećenikom, ocem Dimitrijem, da sljedbenik Isusa Krista mora biti uvijek uz Njega, pa i onda kad ga čavlima pribijaju na križ.
No, biti s Isusom na Golgoti znači poći s Njime i u uskrsnuće. Ta je vjera i nada bila duboko usađena u srce svih mučenika dajući im nadljudsku snagu.
J.P., KT
