Kršteni u Kristovu misiju, mi smo svećenici, proroci i kraljevi-a sveti Josip, radnik nam pokazuje kako živjeti s tim pozivanjem s tihom snagom i svrhom ispunjenom vjerom.
Proslava spomen -obilježja Svetog Josipa radnika ove godine obilježava 70. obljetnicu Osnivanje pape Pija XII 1955.
Uoči eksploatacije radnika – u zlostavljanju i socijalističkim i kapitalističkim – institucija ove gozbe poslužila je kao glasna i jasna poruka Crkve u vezi s svetošću radova i radnikovom dostojanstvu.
Potvrđujući ulogu svetog Josipa dok je svoj apostolat obavljao kao radnog laika, ovaj blagdan naglašava misiju laika, skrećući pozornost na kraljevsko dostojanstvo rada bilo kojeg laika. Razmišljajući o ovom gozbi i lik galilejskog radnika koji stoji iza njega, vrijedno je istaknuti odnos rada prema našem krštenjem kraljevstva.
Rad i laikovo kraljevstvo
Bog je naložio čovječanstvu da od Edena pa nadalje služi kao njegovi vicerecije. Mi ćemo biti njegovi radnici koji rade u njegovo ime. Stvoreni na njegovoj slici, mi smo njegovi suradnici i kao takvi njegovi su suradnici. Rad s materijalom Bogom koji je napravio djelo njegov Ruke, vršimo kraljevsku vlast u stvaranju čineći rad njegovih ruku rad naše ruke. Ostavljamo svoj trag na stvarima koje nose božansku oznaku.
Rad je već bio kraljevski, tada, prije utjelovljenja i sakramenta krštenja. No, kao mladost koju su odgajali Joseph i Marija, Krist radnika – koji je surađivao s Josephom, radnikom i Marijom radnikom – doveo je da ispuni kraljevski mandat Adama i Eve kao radnike da dođu i drže vrt zemlje.
Adam je bio pozvan da svoje kraljevstvo vrši ljubavnim i autoritativnim upravljanjem Božjim materijom. Isus, stolar-pripravnik, pozvan je da učini isto, dovodeći ovaj zadatak kraljevskog upravljanja konačnim ispunjenjem. Dok smo kršteni u Kristovo ispunjenje adamičkog kraljevstva, naše ujedinjenje krštenja s utjelovljenim Sinom Božjim čini nas eshatološki Royalty.
Kršteni crkveni radnici
U pravom smo smislu kršteni u svetu obitelj Nazareta. Josipova radionica je mjesto gdje su on i Isus doveli Adamovo kraljevstvo na ispunjenje. Josephova radionica nalazi se gdje god se kršteni pozvaju na rad-u poljima, visokim usponima, tvornicama, auto trgovinama, gradilištima i šljunčanim jamama. Josephova radionica prisutna je gdje god se radi. Naručeni smo kao Božji suradnici u ovoj radionici.
To je prvenstveno svojim radom da vršimo kraljevstvo koje je Isus naučio od Josipa. Pridružujemo se Kristu i Josephu u njihovoj radionici u donošenju ploda Adamova prvobitnog kraljevstva.
Krist je naučio doći do ispunjenja ovog zadatka upravo na strani svetog Josipa, u njegovoj radionici, radeći uz njega, učeći od njega. Kršteni radnik poziva se na sličan način da shvati kraljevstvo za koje je stvoreno cijelo čovječanstvo, u Adamu, zajedno s očinskom figurom Josepha radnika.
Udruživanje krštenja s Kristom radnikom
Kršteni radnik pozvan je da nauči biti radnik poput Josepha, surađujući s Bogom u božanskom ljudskom zadatku rada (Postanak 2: 2a; Ivan 5,17). Naši radnici kao kršteni radnici, vidimo, sudjeluju u Kristovom kraljevskom ispunjenju Adamovog kraljevstva. Josipova suradnja s Isusom modelira djelo krštenih laika.
Kršteni laici naručeni su svećeničkim zadatkom da ujedinjuju svoje napore u jedinstvenu ponudu Isusa Krista na križu. Ovo je ponuda koju je mladi Isus već stvarao u Josephovoj radionici. A Josephovi su napori bili ujedinjeni s ponudom križa koji je trebao doći.
Kralj David, kraljevski predak Josipa i Marije, kao kralj Božjeg naroda Izrael, pozvan je da izražava izraz čovječanstva adamskog kraljevstva na novu razinu, kao kraljevski upravitelj Božjeg naroda Izrael. Pozvan je do i zadržati vrtno kraljevstvo Izrael. Davidov nasljednik Joseph tako se zvao ne samo da bi vježbao svoje adamsko kraljevstvo, već i njegovo naslijeđeno i skriveno Davidov kraljevstvo. I izrazio je ovom kraljevstvu Davida kao stolaru, držeći alate s Kraljevskom autoritetom Davidića. Trebao je biti graditelj eshatološkog Davidic kraljevstva.
Josip je tako učio Isusa – Davidov konačni nasljednik i konačni graditelj eshatološkog Davidovog kraljevstva – da drži alate ručnog rada i brinu se za njegovu radionicu s kraljevskom autoritetom s kojom se kralj skloni svojoj domeni.
Radni laik kao kraljevski svećenik
Josip je predavao nasljednika Davidovog prijestolja da radi s brigom i odgovornošću kralja – da radi kao kralj. Josip i Isus, tada su, svojim ručnim radom, poslužili da donese značenje kraljevstva Davidića kako bi ispunilo, kao i značenje kraljevstva adamika.
Sveti Josip donio je plod kraljevstvo kao sina Adama i sina Davida, koji je u njegovim zadacima izražen kao ručni radnik.
Joseph je bio odan upravitelj protokazijskog domaćinstva po kojem mu je stalo. Ponudio je svoj život, a s njim i svi njegovi život. U Matthewu i Luki vidimo da sveti Josip u osobitom nudi svećeničku ponudu svog života lakiran način i osebujno kraljevski Način. Kao laik i skriveni svećenički kralj, Josip je i sam egzistencijalno ujedinjeni sa svjetskom žrtvom spašavanja, konačnom janjetinom žrtvovanja, koje je bilo dijete po kojem mu je stalo.
Ovo janjetinu žrtve, po kojoj je Josip brinuo, ponudio je svoje napore zajedno s Josephom u radionici s Josephom. Na taj način su Josipovi i Isusovi dijeljeni trudovi bili ujedinjeni s jedinstvenom žrtvom križa. Ovaj savez laika Josipa na žrtvu križa čini Josephu ikonu ikonu svećeništva laika krštenog, koji su ujedinjeni s žrtvom križa i čijeg rada sudjeluju u toj jedinstvenoj žrtvi.
Josip radnik i njegova ponuda
Prije nego što su Isus i Josip živjeli rame uz rame u Nazaretu, Abraham i njegov sin Isaac živjeli su i radili jedan pored drugog. Poznatom njegovog laičkog očinstva ujedinjen s ponuđenim sinom, Joseph ispunjava laičku svećeničku ulogu Abrahama u odnosu na svog ponuđenog sina Isaaca. Josip radnik stoji u očinskom odnosu prema ponuđenom sinu kao onog koji nudi Sinu Božjem Ocu. Ovu svećeničku ponudu čini kao radni laik, svojim skrivenim životom sa sinom, radeći zajedno sa sinom kao ponudu koja oduzima grijehe svijeta i pripremajući ga sa svojim drvenim drvenim državama kako bi napravio taj jedinstveni i konačni čin ponude na križu drva.
U svojim naporima, Joseph održava očinsku uniju s ponuđenom žrtvom. To stavlja laika Josipa zajedno s Ivanom Evangelistom čija sjedinjenja s ponuđenom žrtvom u podnožju križa postaje osnova za njegovu egzistencijalnu ponudu kao Kristova učenika i kao biskup koji je s Marijom radio i podijelio dom.
Pomoću svog tajanstvenog očinskog zvanja, Josip je u svom djelu, poput Abrahama pred njim i poput Ivana voljenog nakon njega, u sebi nosi egzistencijalni spoj između Boga Oca i Boga Sina. On stoji u odnosu na Boga Sina na način paralelan samo od Boga Otaca, što ga dovodi u intimnu blizinu Bogu Ocu. Ponuda koju Josip čini sudjeluje u Bogu Očevu vlastitu spasonosnu ponudu Sina. To je ponuda koju je Ivan kasnije napravio i koju je Abraham ranije i prototipsko napravio.
Doista, Bog je Otac najprije ponudi svom Sinu, u vječnom činu samoosržavanja koji Sinu čini krajnje dano dar za spas svijeta. Joseph, puki smrtnik pozvan da preuzme očevu ulogu u odnosu na vječnog Božjeg Sina, sudjeluje u ovoj vječnoj ponudi.
Joseph tako utjelovljuje egzistencijalnu udrugu između svećenika koji se žrtvuje i žrtve. Ima očinsku vezu sa sinom tako da, kad sina stavi na egzistencijalni oltar svog srca, i sam je postavljen i na taj oltar. Josip je, dakle, gramatički predmet strasti sina Prije strasti Velikog petka. I on je prethodno laički ponuditelj te žrtve.
Joseph je ujedinjen s sinom putem intimne blizine. U držanju je ponude i nudeći se. Ovo je držanje njegovo prije strasti. Njegova je na vremenskoj udaljenosti od, ali egzistencijalne blizine do napornog križa Golgote. To je njegov kod kuće i u radionici.
Otuda, u spomen na upečatljivi lik svetog Josipa – kraljevskog svećeničkog laika i radnika – možda će se naš vlastiti rad i naši vlastiti život potpuno preuzeti u jedinstvenu ponudu vječnog Božjeg sina koji je bio Josephov suradnik i pripravnik u radionici Nazareta. Neka naš rad i naši životi postanu sve više nalik njegovom.
