Godine 1776., sveti Junípero Serra, odajući počast svom bratu franjevcu, stavio je kalifornijsku misiju San Juan Capistrano pod pokroviteljstvo svetog Ivana.
Mnogi su upoznati s misijom San Juan Capistrano u južnoj Kaliforniji kao mjestom gdje se lastavice vraćaju svakog proljeća, ali malo njih zna priču o svetom Ivanu Kapistranskom, franjevačkom svecu po kojem je misija dobila ime. Blagdan mu se slavi 23. listopada.
Giovanni (“Ivan”) Chiori rođen je 1386. godine u gradiću Capistrano, dijelu Abruzzi, regije starog Napuljskog kraljevstva u današnjoj Italiji. Njegov prvi interes bilo je pravo, a kao mladić bio je guverner grada Perugie. Bio je zarobljen i zatvoren u sukobima sa susjednom regijom, a tijekom zatočeništva odlučio je postati redovnik.
Nakon što je pušten, popularna legenda kaže da je John jahao kroz Perugiu sjedeći unatrag na magarcu noseći papirnatu kapu na kojoj je ispisao svoje najteže grijehe. Nekada ponosan i dobrostojeći čovjek postao je predmet sprdnje, dok su ga građani bacali grumenjem zemlje i smeća. Prekriven prljavštinom, odjahao je u franjevački samostan i uvjerio poglavara da je spreman napustiti svjetovni život i postati ponizni novak. U dobi od 30 godina stupio je u red.
John je bio poznat po svom životu krajnje skromnosti, hodajući po neravnim cestama bos, spavajući samo tri ili četiri sata noću i noseći košulju od grube kose. Bio je upoznat s još dvojicom budućih svetaca; Sveti Jakov iz Marke bio je njegov suučenik, a sveti Bernardin Sijenski njegov učitelj.
Godine 1420. zaređen je za svećenika u vrijeme velike nestabilnosti u crkvi i državi. Trojica su polagala pravo na papinstvo, sukobi su često izbijali između talijanskih gradova-država, crna kuga je izbrisala trećinu stanovništva Europe i 40% svećenstva, javni moral je postajao mlitav, a uvijek prisutna prijetnja muslimanske invazije s juga se povećavala. U vrijeme kada su mnogi bili zbunjeni i ravnodušni u pogledu svoje vjerske vjere, Ivan je išao gore-dolje po Italiji propovijedajući ogromnom mnoštvu. Brzo se istaknuo kao darovit govornik. Imao je veliku revnost za obraćenje, čeznuo za mučeništvom i bio poznat po svojoj svetosti. Za kojeg mnogi vjeruju da je živući svetac, donosili su bolesne Ivanu na blagoslov.
Jedan od njegovih suvremenika ovako je opisao svetog Ivana: “Čovjek malena tijela, usahnuo, mršav, samo kože i kostiju, ali veseo, jak i naporan u trudovima… Spavao je u svom habitu, ustao prije zore, izrecitirao svoj Oficij i onda slavio misu. Nakon toga je propovijedao, na latinskom, koji je kasnije narodu tumačio tumač.”
Godine 1430. došlo je do spora oko tumačenja i obdržavanja pravila sv. Franje. Koristeći svoju pravnu stručnost, sv. Ivan je neumorno radio na izradi takozvanih “Martinijevih statuta”, nazvanih po papi Martinu V., u kojima je heretik Fraticelli bili su potisnuti i “Spiritualci” su oslobođeni uplitanja u njihovo strože poštivanje.
Godine 1451., na zahtjev austrijskog cara Fridrika III., papa Nikola V. imenovao je svetog Ivana generalnim inkvizitorom da pomogne u rješavanju doktrinarnih sporova koji su se pojavili u regiji. Sveti Ivan je poštovan kao svetac i heroj kada je stupio na austrijski teritorij. Kako se prisjetio Eneja Silvije (kasnije papa Pio II.), “svećenici i narod izašli su mu u susret, noseći svete relikvije. Primili su ga kao legata Apostolske Stolice, kao propovjednika istine, kao nekog velikog proroka kojega je Bog poslao. Sišli su s planina pozdraviti Ivana, kao da je Petar ili Pavao ili netko od drugih apostola tamo putovao. Gorljivo su poljubili porub svoje haljine, donio svoje bolesne i oboren do nogu, a izvješćuje se da su mnogi bili izliječeni… Nijedan trg u gradu (Beču) nije mogao zadržati gomilu. Gledali su ga kao Božjeg anđela.”
Godine 1453. muslimanska prijetnja kršćanskoj Europi se pojačala kada je Konstantinopol, glavni grad kršćanskog Bizanta, pao u ruke sultana Mehmeta (Muhameda) II i njegovih Turaka Osmanlija. Poklali su tisuće kršćana i oskrnavili njihove svetinje. Sultan se tada okomio na Beograd, glavni grad Ugarske.
Godine 1456. novoizabrani papa Kalikst III., nazivajući Mađarsku “Štitom kršćanstva”, poslao je Ivana da okupi narod da odbije tursku invaziju. U svom tipičnom strastvenom stilu, Sveti Ivan je prošao kroz gradove i sela najprije Bavarske i Austrije, zatim Mađarske, podižući uglavnom seljačku vojsku od 30.000 ljudi. Te su se snage u Beogradu udružile sa snagama Jánosa Hunyadija, velikog mađarskog generala poznatog kao “Turski bič”. S vojskom od 60.000 suprotstavili su se turskoj vojsci od preko 100.000.
Uslijedila je krvava opsada Beograda. U kritičnoj točki bitke, Sveti Ivan je poveo juriš u osmanske redove vičući: “Gospodin koji je napravio početak pobrinut će se za kraj!” Poznata slika bitke Huga Loischingera u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti prikazuje svetog Ivana u jeku borbe, držeći raspelo visoko u jednoj ruci i sijekući mačem u drugoj ruci. (Međutim, čini se vjerojatnijim da je uloga 70-godišnjeg svećenika bila ograničena na moralnu potporu.)
Turci su bili svladani jurišom i razbježali se. Ostavili su 50 000 mrtvih, a izgubili su još 25 000 u povlačenju. Kršćanski branitelji izgubili su manje od 10.000. Sultanov poraz pozdravljen je kao velika pobjeda kršćanstva. Te Deums (stare latinske molitve zahvalnice) pjevale su se u crkvama, dok su zvonila crkvena zvona i gorjeli krijesovi u znak slavlja. Do današnjeg dana mnogi kršćani zahvaljuju na pobjedi kad u podne pognu glave kako bi izrekli molitvu Anđeo Gospodnji. Točno 500 godina kasnije na liturgijski blagdan svetog Ivana, 23. listopada 1956., dogodio se kratkotrajni mađarski ustanak protiv njihovih sovjetskih komunističkih okupatora.
U mjesecima nakon beogradske pobjede umrli su i Hunyadi i St. John, vjerojatno od zaraze izazvane tisućama leševa razasutih po Beogradu. Sveti Ivan je proglašen svetim 1724. godine.
Godine 1776. španjolski padre St. Junípero Serra, odajući počast svom subraću franjevcu, stavio je misiju San Juan Capistrano pod pokroviteljstvo Svetog Ivana.
