Četrnaest stoljeća dijeli nas od pontifikata Grgura Velikog, ali njegovi prioriteti ostaju hitni prioriteti za naše vrijeme.
Danas je spomendan svetog Grgura Velikog. Sveti Grgur, jedan od samo trojice papa koji uživaju naziv “Veliki” (Ivan Pavao II. mogao bi im se jednog dana pridružiti). Paralele između njegovog i našeg života su zapanjujuće.
Grgur je bio 64. papa, vladao je 13 godina od 3. rujna 590. do 12. ožujka 604. Procjenjuje se da je rođen oko 540. godine, desetljeća u kojem je “Justinijanova kuga” (varijanta bubonske kuge) harala Italijom. Za razliku od mnogih mladih ljudi danas, Gregoryjev život vjerojatno je uključivao iskustvo pandemije. (Prema jednom izvorutijekom kasnije kuge u njegovom pontifikatu, gdje je kihanje bilo jedan od uobičajenih simptoma, kaže se da je Grgur bio odgovoran za običaj odgovaranja bolesnicima s “Bog te blagoslovio.”)
Talentirani mladić iz dobro situirane obitelji, imao je političku karijeru kao prefekt Rima u dobi od 33 godine. Rim je u to vrijeme patio od niza političkih trzavica dok su gotski kraljevi stavili točku na Zapadno Rimsko Carstvo. Sredinom do kasnog šestog stoljeća uspostavljena je minimalna stabilnost, iako je carska vlada sada bila u Carigradu.
Unatoč talentu, Grgur se usredotočio na drugo mjesto, a kada mu je otac umro, Grgur je svoje obiteljsko imanje pretvorio u samostan posvećen svetom Andriji apostolu. Bio je prvi papa koji je došao iz monaškog života, a bio je snažno posvećen siromaštvu.
Ali Bog je imao druge planove. Papa Pelagije II. zaredio ga je za đakona i tražio njegovu pomoć da riješi ostatke kristoloških prijepora koji još uvijek muče crkveno jedinstvo. Grgur je također služio tom papi sedam godina kao njegov veleposlanik na carskom dvoru u Carigradu. Vrativši se u samostan u Italiji, Grgur je 590. godine izabran da naslijedi Pelagija.
Kao papa, Grgur je bio odgovoran za slanje misionara koji su započeli pokrštavanje Britanije. Legenda kaže da je, nakon što je vidio neke plavokose robove na rimskoj tržnici robova, pitao tko su oni i rečeno mu je da su Angli (iz anglosaksonskog). “Ne kutovi, ne anđeli” (non Angli sed angeli) Grgur je navodno rekao i poslao Augustina Canterburyjskog da preuzme tu misiju.
U praznini civilne uprave i propadanju koje je ostavio pad Zapadnog Rimskog Carstva (i zanemarivanje Zapada od strane Istoka), Grgur je uskočio. Nadahnut samostanskim siromaštvom, Grgur je počeo prikupljati sredstva za pomoć siromašnima Rima i središnjeg Italija.
Bio je izvanredan teološki pisac. Poduzeo je liturgijsku reformu. Po njemu je nazvano ono što nazivamo “Gregorijansko pjevanje”.
Govoreći o liturgiji, Grgur je misu shvaćao ozbiljno, a to nas vodi do važnih pobožnih i teoloških točaka koje se često prikazuju u kršćanskoj umjetnosti. Budući da je bio predan evanđeoskom siromaštvu, ukorio je redovnika na samrti koji je priznao da je gomilao zlato protiv redovničkih pravila. Čovjek se pokajao, ali je Grgur, zabrinut za čovjekovo spasenje, naredio da se služi niz misa 30 uzastopnih dana za njegovo pročišćenje. U njegovom dijalozi, Grgur prepričava viziju koju je drugi redovnik dobio 30. dana te serije, izjavljujući da je Justus, za kojeg su služene te mise, oslobođen iz Čistilišta i uzet na nebo kao rezultat tih misa.
Tradicija “gregorijanskih misa” – 30 uzastopnih misa služenih za pokoj preminule osobe – nastavlja se u Crkvi. Brojni vjerski redovi organiziraju za njih, neki čak i za buduću proslavu obavijesti o smrti. Mogu se lako pronaći na internetu. Zašto ne razmislite o uređenju za sebe i/ili voljenu osobu?
Zašto niste čuli za gregorijanske mise? Pada mi na pamet nekoliko razloga. Jedna je ta da ih mnogi župnici ne žele slaviti, jer to uključuje obvezu na trideset uzastopnih dana, što je u mnogim župama s ograničenim svećenstvom i dnevnim rasporedom misa teško. Drugi je da je naša eshatologija poprimila nijansu “ne brini, budi sretan”, gdje nikada ne govorimo o čistilištu (a još manje o paklu) jer ne shvaćamo dovoljno ozbiljno (1) nekompatibilnost bilo kojeg grijeha s Božjom svetošću; (2) rasprostranjenost grijeha (barem lakog grijeha) u našim životima; (3) potreba da napravimo reparaciju (tj. popravimo) zlo koje smo učinili; i (4) želju da ne budemo “uvredljivi” prema drugima, npr. ožalošćenima koje ne želimo “uznemiravati” ili nekatolicima koji odbijaju Čistilište.
Grgur je tako ponovno potvrdio katoličku tradiciju da je “sveta i zdrava misao moliti za mrtve, da budu odriješeni od grijeha” (2. Mak 12,46), osobito slavljenjem Euharistije, “izvora i vrhunca sv. kršćanski život.”
Ali Grgurova usredotočenost na misu tu ne završava. “Misa sv. Grgura” omiljeni je ikonografski prikaz u kršćanskoj umjetnosti, posebice u srednjem vijeku i protureformaciji. Gornji prikaz potječe od majstora Portilla iz Španjolske s početka 16. stoljeća.
Predaja kaže da se jednom prilikom slavljenja mise neka žena nasmiješila kad se pričestila. Upitana, nasmijala se Gregoryjevu štovanju prema domaćinu, inzistirajući na tome da to nije ništa više od kruha koji je toga dana ispekla. Legenda drži domaćin tada se pojavio kao prst. Kasnije je tradicija ustvrdila da se slika Isusa kao “Čovjeka boli” pojavila na oltaru tijekom mise.
Na ovoj slici Grgur posvećuje hostiju. Vidljiv je njegov monaški tonzur, dok straga biskup drži trostruku papinsku tijaru. Asistiraju dva đakona u zelenoj dalmatici. Dok Grgur časti hostiju, pred njim se pojavljuje Isus kao Čovjek boli, a krv s njegovih stigmi kao da teče u kalež.
U naše vrijeme vjera u Stvarnu prisutnost također je slaba. Loša kateheza pridonijela je onome što se čini raširenim američkim katoličkim neshvaćanjem euharistije kao pukog “simbola” Isusove Prisutnosti, a ne pravog Tijela i Krvi, Duše i Božanstva Utjelovljene Druge Osobe Trojstva, koje je svakodnevno prisutno na našem oltara diljem svijeta.
3. rujna, blagdan svetog Grgura Velikog, ujedno je i Prvi petak. U privatnom otkrivenju drugoj svetici, Margareti Mariji Alacoque, naš je Gospodar obećao milost konačnog pokajanja onima koji se pričešćuju devet uzastopnih Prvih petaka. S obzirom na veliku pobožnost svetog Grgura prema Euharistiji, mogli bismo razmisliti da učinimo upravo to. Katoličke škole, ako već traju, također mogu pružiti ovu priliku studentima, jer će se devet mjeseci (do svibnja 2022.) otprilike podudarati s akademskom godinom.
Gotovo tisućljeće i pol dijeli nas od pontifikata Grgura Velikog, ali prioriteti koje je ovaj reformatorski papa istaknuo — stvarna Kristova prisutnost u euharistiji, sveopći poziv na svetost i nužnost zadovoljštine za grijehe, misionarski poticaj, i pročišćena Crkva u službi siromašnih (Grgur je bio odgovoran za popularizaciju papinskog naslova “Sluga slugu Božjih”) — ostaju nevjerojatno stvarni prioriteti za naše vrijeme.
