Odrastao sam slušajući priče i likove iz Novog zavjeta, ali bio sam u svojim 20-ima kada sam prvi put saznao da se u latinskoj tradiciji Marija Magdalena smatra jednim te istim kao Marija iz Betanije, sestra Marte i Lazara , kao i žena grešnica koja maže Kristove noge u farizejevoj kući. Zaintrigiran tim djelićem tradicije koji nikad nisam čuo, odmah sam duboko zaronio u sve stvari vezane uz Magdalenu. Dokazi ove teorije su mješoviti, ali prilično uvjerljivi.
Svi evanđelisti u različitim vremenima spominju Kristovo pomazanje, iako samo Luka izravno povezuje događaj s grješnom ženom koja mu je pomazala noge na početku njegove službe. Ivan se kasnije vraća na taj trenutak kada predstavlja Mariju iz Betanije, kojoj također pripisuje drugo pomazanje neposredno prije Kristove posljednje Pashe, događaja koji se također prepričava u Marku i Mateju. Ali iako postoje naznake u svim evanđeljima, ništa čvrsto ne identificira sve tri žene kao iste osobe. Sama Crkva ne zahtijeva vjerovanje u ovu teoriju, ali brojni su sveci podržavali to stajalište kroz stoljeća, sve do najranijih kršćana.
Iako ne možemo sa sigurnošću znati je li ova posebna tradicija točna, ne mogu ne voljeti njenu ljepotu i moliti se da je istinita. Žena koju susrećemo u Luki 7, koja kleči pred Isusovim nogama, plače i briše mu noge svojom kosom, jedna je od najpotresnijih slika pokajnika u kršćanstvu. U to je vrijeme ženska kosa bila znak njezine seksualnosti i trebalo ju je skrivati u javnosti. U ovom trenutku u Evanđelju, žena, koju je Luka eufemističkim riječima identificirao kao prostitutku, koristi svoju kosu da obriše Spasiteljeve noge, vraćajući mu sam dokaz svojih grijeha i prepuštajući se njegovoj milosti.
Farizejski domaćin je jako uznemiren zbog ove drske žene, ali Isus brzo ističe da žena kleči pred njim, klanjajući se onome koji ju je spasio, jer je svjesna velikog milosrđa koje joj je iskazano.
Ako su prvi crkveni oci bili u pravu, ova klečeća žena ostala je uz Isusa tijekom ostatka njegove službe, klečeći pred njegovim nogama, slušajući njegove riječi, pa čak i plačući u njegovom naručju na grobu svoga brata. Hodala je s njim sve do Kalvarije, stojeći uz njegovu majku ispod njegovog krvavog tijela. I upravo je ona, koja ga je ponovno išla pomazati, ovaj put na grobu, bila prvi zabilježeni svjedok uskrsnuća.
Papa Grgur Veliki napisao je o ženi za koju je vjerovao da će postati “apostol apostola”:
Marija Magdalena, [a sinful woman], kroz ljubav prema istini, oprala je svojim suzama nečistoću svojih grijeha i ispunile su se riječi Istine koje je On izgovorio. Njezini su grijesi, kojih je mnogo, oprošteni; jer je mnogo voljela. Ona koja je ostala hladna u grijehu, ljubavlju je postala vatrena. Kad su čak i Njegovi učenici ponovo otišli u svoj dom, Marija je još uvijek stajala vani na Kristovom grobu, plačući. Tražila je Onoga koga je njena duša voljela, ali ga nije našla. Tražila Ga je sa suzama; čeznula je sa snažnom željom za Njim koji je, vjerovala je, bio odveden. I tako ju je snašlo, da je jedina koja je ostala da Ga traži, ona Ga jedina i vidjela. Istina je da je okosnica dobrog rada ustrajnost.
Osim nekog čudesnog otkrivenja, identitet Marije Magdalene kao žene grešnice vjerojatno će ostati neobvezujuća tradicija u Crkvi. Ali tradicija je koja lijepo ilustrira raskoš Božjeg milosrđa, da je ova žena, slomljena grijehom i izopćena iz društva, mogla naći ne samo iskupljenje pred nogama svoga Spasitelja, već je mogla postati jedna od njegovih najvećih sljedbenica i ona odabrana da širi vijest o njegovu trijumfu nad grobom.
Sveta Marijo Magdaleno, moli za nas!
