Prvi put se Bibijana spominje u knjizi Liber Pontificalis, gdje u životopisu pape Simplicija (468. – 483.) piše da je „posvetio baziliku Sv. Bibijane, u kojoj se nalazi njezino tijelo, u blizini palače Licinianum“. Ta bazilika postoji i danas u rimskoj četvrti Esquilino, sa svetičinim kipom, djelom Giana Lorenza Berninija.
Predaja govori kako je, kao pripadnica nadasve ugledne rimske obitelji iz vremena upravitelja Apronijana, Bibijana bila progonjena te zbog vjere podnijela mučeništvo. Otac Flavijan umro je u progonstvu, dok je majci Dafrosi odrubljena glava. Mlada Bibijana podnijela je muku tamnice zajedno sa sestrom Demetrijom, u međusobnu hrabrenju. Demetrija je preminula za vrijeme okrutnog ispitivanja, dok se Bibijana uspjela, velikom snagom duha, suočiti s još nekoliko teških mjeseci utamničenja, za vrijeme kojih ju je Apronijan podvrgao najrazličitijim pogrdama, kako bi je naveo na odreknuće i oskvrnuće vjere. Tako ju je bezuspješno zatočio u ćeliju s jednom zlom ženom, stanovitom Rufinom, kako bi je ova svratila na zlo i navela na prostituciju. Bibijana je, međutim, svoju čistoću očuvala neokaljanom, a svoju vjeru zadržala nedotaknutom i zaštićenom od dodira zloće i grijeha. Mirno je podnijela i posljednje okrutno mučenje: nesmiljeno bičevanje, kojemu je naposljetku njezino nježno tijelo i podleglo 363.
Tijelo su joj bacili divljim zvijerima, ali nijedna ga zvijer nije dotakla. Nakon dva dana pokopao ju je svećenik Ivan u vrtu roditeljske kuće, koja je kasnije pretvorena u crkvu. Nad Bibijaninim grobom izrasla je biljka kojom su liječili glavobolju i epilepsiju. Zbog toga je i zazivaju kod napada epilepsije, glavobolje, mamurluka, ludila i mentalnih bolesti, a zaštitnica je i neudanih žena te žrtava mučenja.
Ime joj je etruščanskoga porijekla i znači „koja ima život“, „živahna“, „živuća“.
J.P., KT
