Na blagdan Susreta Gospodnjega u Hramu (Svijećnica), u ponedjeljak 2. veljače 2026., arhijerejsku liturgiju sv. Ivana Zlatoustog u grkokatoličkoj crkvi Preobraženja Gospodnjega, gdje se čuvaju moći svetog Šimuna Bogoprimca, predslavio je vladika Petro Loza, grkokatolički biskup sokaljsko-žovkivski iz Ukrajine. S vladikom Petrom suslužili su vladika Milan Stipić, biskup križevački, župnik o. Marijan Jeftimov
te više grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika te dvojica đakona.
Govoreći o ovom drevnom blagdanu, vladika Petro je rekao: ” Stojimo pokraj svetih moći starca Šimuna. On nije bio veliki junak niti nacionalna legenda. O njemu se nisu pjevale pjesme niti su mu se za života podizali spomenici. Ali bio je nešto veće — bio je čovjek koji je znao čekati. Ne dan. Ne godinu. Nego cijeli život. I to čekanje nije bilo slabost. Bilo je odluka: svakodnevna, tiha, vjerna. Koliko često mi, tražeći Boga, želimo pronaći Ga na svoj način — s vlastitim uvjetima, očekivanjima i planovima. Šimun je učinio drukčije. Dao je Bogu vremena. A to znači — dao Mu je slobodu da dođe kako On želi, a ne kako mi zamišljamo. I upravo zato je vidio. Zamislimo taj trenutak: Šimun drži u naručju Dijete — dijete bez snage, bez trijumfa, bez vojske iza sebe. Dijete koje ne čini čuda, ne izgovara glasne riječi, ne uvjerava i ne dokazuje. I upravo to mu je bilo dovoljno. Jer susret je trenutak kada čovjek iznenada shvati: već sam vidio ono radi čega sam živio” kazao je biskup Loza.
”Šimun ne moli za produljenje života i ne traži još jedan dan. Jer onaj tko se boji smrti uvijek traži vrijeme. A onaj tko je pronašao smisao, može otpustiti. On moli samo jedno — da bude otpušten. Jer najveći strah čovjeka nije smrt, nego život bez smisla. A onaj tko je susreo Krista, više se ne boji ni jednoga ni drugoga. Jer susret s Kristom ne veže čovjeka uz zemlju, nego ga oslobađa za nebo. Mi često živimo drukčije, ne poput Šimuna. Želimo još znakova, još dokaza, još objašnjenja, jer nam se čini da je vjera imati sve pod kontrolom, držati jače i ne puštati iz ruku. Ali vjera nikada nije bila kontrola; vjera je uvijek bila povjerenje. I zato vjera nije snaga držanja, nego hrabrost puštanja. Šimun je to znao. Zato se nije držao života iz straha. Jer onaj tko je doista susreo Boga, više se ne boji izgubiti — zna da smisao ne nestaje zajedno s vremenom” naglasio je vladika, zaključivši:
”Današnji blagdan pred nas stavlja vrlo jednostavno i vrlo bolno pitanje: što ja držim u rukama? Držim li Boga — ili samo vlastite predodžbe o Njemu? Ne stišćem li svoja očekivanja tako snažno da više nemam mjesta primiti Živoga Boga? I bih li prepoznao Krista kad bi došao tiho, bez snage i bez trijumfa — ili bih Ga odbacio jer ne odgovara mojim predodžbama o tome kakav bi On trebao biti? Šimun je čekao tako da ne izgubi mir srca čak i onda kada nije imao odgovore. Zato danas, ovdje, pokraj njegovih svetih ostataka, ne tražimo glasne riječi i ne zahtijevamo brza objašnjenja. Molimo samo jedno: nauči nas, Gospodine, čekati tako da ne prođemo pokraj Tebe. Nauči nas u rukama držati ne strah, nego nadu. I kada dođe naš čas, daj nam mir da možemo reći: „Sada otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, jer oči moje vidješe spasenje“ zaključio je propovjednik.
Na svršetku liturgije, pred moćima svetog Šimuna, vladika Milan Stipić je blagoslovio svijeće uz pjevanje Šimunova hvalospjeva ”Sad otpuštaš slugu svojega”. Liturgiji je nazočio i Zvonimir Novosel, gradonačelnik Jastrebarskog s predstavnicima Grada, predstavnici žumberačkih ”Uskoka” i mladi u narodnim nošnjama, a liturgijsko pjevanje predvodili su domaći pjevači i bogoslovi Grkokatoličkog sjemeništa.
