O njemu nema mnogo podataka iz djetinjstva i mladosti. Nije poznato ni gdje je rođen. Prije svećeničkog ređenja bavio se filozofijom.
Raspravljao je o razilaženjima, koja su se javila još za papa Kornelija, Lucija i Stjepana, ali je ostao pri uvjerenju kako se ne smije ponoviti krštenje ʺotpadnikaʺ, koji se žele ponovo vratiti u Crkvu. Želio je da taj stav prihvate i Crkve u Africi i Aziji. Nastojao je poboljšati odnose s tim Crkvama, ali nije odstupao od osnovnih načela. Uspostavio je vrlo dobre odnose s Ciprijanom, koji je bio biskup u Africi, čuvar autonomije afričke Crkve.
Car Valerijan (253.–260.) je 257. počeo progoniti kršćanstvo. Bilo je to tzv. osmo progonstvo rimskih careva. Progonstvo se naročitom žestinom okomilo na kler i pastire. Prva na udaru bila je Crkva u Africi, a prva žrtva – Ciprijan. Predaja kaže kako su Ciprijan i mučenica Perpetua, saslušavši smrtnu presudu, uskliknuli “Deo gratias!” – “Bogu hvala!”, a Siksto je taj usklik uveo u liturgiju. Brigu oko dobara Papa je povjerio đakonu Sv. Lovri.
Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše kako je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. “Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju.” Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano te je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti.
Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazuje i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u Rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše štovanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.
Ime mu je grčkog porijekla i znači “uglađen”.
Ž.I., KT
