Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Kako je već kao osnovnoškolac bio odličan i marljiv učenik, tadašnji venecijanski patrijarh kard. Jacopo Monico, Pijev „zemljak“, omogućio mu je besplatan studij u sjemeništu u Padovi gdje je proboravio osam godina. Prvo je dvije godine studirao klasične jezike i književnost, potom filozofiju, a preostale četiri godine teologiju.
Svećenički put
Svećenički red primio je u Castelfrancu 1858., a svećeničku službu započeo kao kapelan u Tombolu gdje je odmah prihvaćen zbog svoje poznate ljubavi prema siromasima, svećeničke revnosti te požrtvovnosti, kojima ostaje vjeran do smrti. Život ga je dalje odveo u Salzano na službu župnika, a 1875. je imenovan kanonikom te premješten u Treviso za voditelja Biskupskog ureda. Također, kao profesor na bogoslovnom sjemeništu predavao je dogmatiku, moral i crkveno pravo. Iako se snažno protivio, 1884. papa Lav XIII. ga je imenovao biskupom Mantove u kojoj je vladalo izrazito teško stanje. Tu se ponovno očituje njegova snaga, staloženost, ali i čvrstoća kojom je zavladao situacijom. Vlastitim životom, primjerom siromaštva, pobožnosti, radinosti te neporočnosti pokazivao je svećenicima lijek za njihove slabosti, a prema nedostojnim svećenicima bivao je čvrste ruke.
Na tajnom konzistoriju 1893. Papa ga je imenovao kardinalom, a samo tri dana poslije i venecijanskim patrijarhom. Giuseppe je sve činio kako bi ostao biskupom Mantove, ali se naposljetku pokorio Papinoj želji. Ipak, morao je pričekati 18 mjeseci na preuzimanje službe, jer se austrijska Vlada bila usprotivila njegovu imenovanju – poznati slučaj cezaropapizma na austrijski način. Nakon mnogobrojnih pregovora između Svete Stolice i Austrije 24. studenog 1894. svečano je ušao u Veneciju gdje se tijekom 10-godišnjeg službovanja pokazao istinskim pastirom. Vodio je život u siromaštvu, toliko da je čak nosio odijelo svojeg prethodnika. Svojim životom i primjerom pokazivao je kako treba biti svet.
Nezaboravan pontifikat
Na Petrovoj stolici naslijedio je Lava XIII. koji je preminuo u dubokoj starosti 20. srpnja 1903. Konklave su započele 1. kolovoza, a tri dana kasnije je Crkva imala novog pastira – papu Pija X. koji je ovaj izbor prihvatio preplašen i kroz suze. Ime Pio je uzeo kako bio odao počast papama imenjacima koji su se hrabro opirali raznim progonima te bili, kao i on sam, borci protiv pošasti modernog svijeta.
Papa Pio X. nije imao pretjerano ugodan „doček“. Početak pontifikata obilježen je ne tako lijepim događajima u Francuskoj gdje je položaj kršćana bio loš, a kompariran je u „gori“ proglašenjem Zakona o odvajanju Crkve od države. To je Papa oštro osudio dvjema enciklikama Vehementer Nos (Nije vam dopušteno, 11. veljače 1906.) i Une fois encore (Još jednom – 6. siječnja 1907.), dok enciklikom Pascendi Dominici gregis (Pasti stado Gospodnje – 8. rujna 1907.) osuđuje modernizam, agnosticizam i imanentizam.
Reforma do reforme
Tijekom prvih pet godina pontifikata papa Pio je proveo neke uistinu dalekosežne reforme koje su bile na dobrobit Crkve. Prvo je na udaru bio cezaropapizam. Jednom zauvijek je ukinuo svako pravo svjetovnoj vlasti u izbornom procesu u Crkvi. Preuredio je Rimsku kuriju i njezinih 37 raznih odjela i sudišta u 11 kongregacija, tri sudišta i pet ureda, a njihove je ovlasti raspodijelio na racionalnoj i djelotvornoj osnovi. Također, radeći u Trevisu kao kancelar prije nego je postao Papa, zaključio je kako je potrebna žurna reforma Zakonika kanonskog prava. Izmijenjeni Zakonik usvojen je tri godine nakon Pijeve smrti, ali je on osobno poticao rad na njemu dok je bio živ.
Njegov dušobrižnički motiv osobito se isticao u „kampanji“ za češćim pričešćivanjem. To je bio ujedno i glavni cilj dok je bio biskup, a kada je postao poglavar Katoličke Crkve, učinio je to prvim zadatkom svojeg pontifikata. Vjerovao je kako je često pričešćivanje ključ potpunog života svakog katolika i naglašavao kako je „pričest lijek za mane, a ne nagrada za besprijekornost“. Ubrzo, 1910., uveo je nezapamćene promjene te je, između ostaloga, smanjio doba prve pričesti koja se obično primala u dvanaestoj ili četrnaestoj godini, na sedam godina.
Glede samog ustrojstva liturgije, i tu su nastupile promjene, poglavito u crkvenoj glazbi te u brevijaru za koji je odredio opsežnu promjenu. Temeljio se i na poboljšanje nastavnog programa sjemeništa s ciljem boljeg obrazovanja dušobrižničkog svećenstva. Radio je i na obnovi katekizma koji bi se koristio diljem svijeta. Uveo je novost glede posjeta ad limina koji se sada treba obaviti svakih pet godina. Pio X. je zdušno vjerovao kako je laičko djelovanje ključ uspjeha crkvene misije u društvu, ali isto tako bio je jako sumnjičav prema svim „kršćanskim demokratskim“ pokretima koji su imali u sebi imalo politike.
Dosljedan siromaštvu
Kada je izbio I. svjetski rat, Papa je jednom prilikom zapisao: „Tugujem za svima onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti.“ I bio je u pravu. Godinu dana nakon što je preživio srčani udar, manje od mjesec dana od izbijanja I. svjetskog rata, 21. kolovoza 1914. zauvijek je sklopio oči. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi – bio je čovjek, u pravom smislu te riječi. Bio i ostao, a 1954. je proglašen i svetcem. Umro je u siromaštvu kako je i živio, a za sobom je u baštinu Crkvi ostavio pravo bogatstvo u vidu niza pozitivnih reformi. Pokopan je skromno u jednostavnoj i neukrašenoj grobnici u kripti bazilike Sv. Petra, gdje se i danas nalazi njegovo tijelu u brončano-staklenom sarkofagu kako bi vjernici mogli iskazati štovanje ovom prvom „Papi iz naroda“ i svetcu.
