Njega je papa Sv. Pio X., gotovo na početku svoga pontifikata, 15. siječnja 1905. proglasio blaženim, a Sv. Ivan Pavao II. svetim 2. srpnja 1995. Marko Stjepan Krizin rodio se u slobodnom kraljevskom gradu Križevcima, u zagrebačkoj tada biskupiji. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Grazu, gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju. Ondje je bio učenik Petra Pazmanyja, kasnijeg kardinala i ugarskog primasa. Odlučio je postati svećenik pa je kao kandidat zagrebačke biskupije bio primljen u glasoviti rimski kolegij Germanicum et Hungaricum. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Kao student čuvenog rimskoga sveučilišta Gregoriana odlikovao se bistrinom uma i krepošću. U Rimu je boravio od 1611. do 1615.
Postavši svećenikom, vratio se u svoju zavičajnu biskupiju u kojoj je djelovao kratko vrijeme. Kard. Petar Pazmany pozvao ga je u Ugarsku, te učinio ravnateljem sjemeništa u Trnavi i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Szaplak, kod Košica.
Košice su u to vrijeme bile tvrđa ugarskoga kalvinizma. Kako bi ojačao položaj malobrojnih katolika, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, gradski je upravitelj, namjesnik kralja Matije II., Andrija Doczy pozvao u Košice dva isusovca: Stjepana Pongracza i Melhiora Grodzieckoga. Smjestio ih je u kraljevsku palaču. Prvi je vodio brigu o vjernicima mađarskoga, a drugi slovačkoga jezika. Njihov je plodonosni rad ojačao svijest katolika, ali i izazvao bijes kalvina. Tada je fanatizam bio jači od kršćanske ljubavi. A fanatizam, kad su mu u pitanju vlastiti interesi, ne bira sredstva.
Tako su kalvini potakli narod na bunu optuživši lažno katolike da su 13. srpnja 1619. izazvali požar u gradu. Tada se u Košicama s isusovcima nalazio i Sv. Marko. U tim teškim časovima htjeli su zajedno pomoći katolicima u gradu. No, kad je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rakoczy 3. rujna 1619. sa svojim hajducima ušao u Košice, odmah su pozatvarali trojicu katoličkih svećenika. Kroz tri dana nisu im dali ni jesti ni piti. Zapovjednik vojske obećao je Marku pokloniti crkveno imanje samo ako se odrekne katolicizma i postane kalvin. Marko je to najenergičnije odbio.
Vojnici su 6. rujna uvečer stavili na svećenike ucjenu kojoj oni nisu mogli udovoljiti. Tada su im rekli: „Kad je tako, onda se spremite na smrt!“ Oni su upitali: „A zašto moramo umrijeti?“ Dobili su odgovor: „Zato što ste papisti.“ Sva trojica mučenika na to rekoše: „E, pa dobro! Za tako svetu stvar spremni smo odmah u smrt.“ Vojnici ipak još nisu bili ovlašteni pogubiti ih.
Mučenici su se međutim dobro spremili za posljednji boj. Jedan drugome su se ispovjedili, a zatim su molili na glas. Rano ujutro 7. rujna kapetan je s hajducima opet došao k mučenicima, a pratio ga je i kalvinski pastor i propovjednik Alvinczi. Isusovce su odmah stavili na muke i to najokrutnije. Bezdušnost je bila na djelu. Kanoniku Marku Krizinu predložili su opet da se pridruži onima koji ispovijedaju „ugarsku vjeroispovijest“ i koji se opiru „stranoj tiraniji“, tj. Habsburzima, koji su bili izraziti katolici. Kanonik je odgovorio: „Neka me Bog očuva da budem neprijatelj onima koji rade za dobro zemlje.“ Tada su i njega stavili na muke. Palili su ga bakljama, a zatim su mu odrubili glavu.
Relikvije košičkih mučenika, dakle, i Svetoga Marka, nalaze se u uršulinskoj crkvi u Trnavi.
J.P., KT
