Jozefina Bakhita rođena je 1868. u Darfuru (južni Sudan) u bogatoj i uglednoj obitelji. Odrasla je s roditeljima, tri brata i dvije sestre. Jedna od sestara bila je njezina blizanka. U devetoj godini života, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli su je trgovci robljem i dali joj ime Bakhita (Sretnica). Prodavali su je i preprodavali po tržnicama u mjestima El Obeid i Khartoum. Promijenila je pet vlasnika. Doživjela je brojna poniženja i patnje ropstva, kako fizička tako i moralna. U glavnom gradu Sudana posljednji put ju je kupio kao ropkinju talijanski konzul Callisto Legnani. On je bio drugačiji od svih dosadašnjih vlasnika, pokazao je poštovanje prema njoj. Njegov prijatelj ju je poveo u Italiju kada se vraćao kući kako bi bila dadilja njegovoj kćerki. Tamo je prvi put spoznala kršćanstvo. S obzirom na to da je tijekom ropstva bila prisilno preobraćena na islam, 1890. ponukana iskustvima u Institutu za katekumenizam u Veneciji, gdje je provodila mnogo vremena, odlučila je krstiti se. Uzela je ime Jozefina Margarita Afortunada.
S krštenjem je počela rasti njezina ljubav prema posvećenom životu. Kada se njezin poslodavac želio odseliti htio je da i Bakhita pođe s njima. Ona je odbila i slučaj je završio na sudu koji je odlučio da se ukida njezino ropstvo. Konačno je bila slobodna i mogla je odlučiti o svojoj sudbini te se 1896. pridružila sestrama u Institutu za katekumenizam. Osim tri godine koje je provela u Africi, pomažući mladim sestrama da se pripreme za misionarstvo na Crnom kontinentu, ostatak života je provela u Schiou. Tijekom 45 godina koje je provela u ovom mjestu, sestra Jozefina radila je kao vratar i bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh plijenili su pozornost i ljubav ljudi koji su je okruživali. Poglavarica reda ju je zamolila da napiše memoare o svom životu kako njezine patnje, ali i spoznaja ne bi nikada bile zaboravljene.
Posljednje godine svoga života bila je vrlo bolesna te se kretala tek pomoću invalidskih kolica. Međutim, to ju nije spriječilo da do zadnjeg trenutka ostane vesela i nasmijana.
Preminula je 8. veljače 1947., a njezino tijelo je tri dana bilo izloženo na odru dok su tisuće ljudi dolazile oprostiti se od svoje „crne majke“.
Blaženom ju je 1992. proglasio sveti papa Ivan Pavao II., a svetom je proglašena samo osam godina poslije.
KT
