Rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji. Barem tako svjedoči Prokopije koji tako tumači promjenu imena Drepanum u Helenopolis. Promjenu je odredio u počast rodnog mjesta svoje majke sam car Konstantin.
Sveta Jelena je potjecala iz veoma skromne obitelji. I ako je vjerovati predaji, koju spominje Sv. Ambrozije, vršila je službu »stabulariae«, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar.
Kad je on 293. bio stvarno imenovan cezarom, Jelena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.
I tako Jelena sve do 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Jelena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.
Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.
Iz svega navedenoga jasno se vidi da je Sveta Jelena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.
Sveta Jelena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.
Jedna predaja, što seže sve do pod kraj IV. stoljeća, a koju spominje i Sv. Ambrozije, kaže da je Sveta Jelena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Jelena je pronašla Isusov križ 326. godine. Jeruzalemski biskup Makarije savjetovao je stavljanje neizlječivih bolesnika na tri pronađena križa. Ako se dogodi čudesno ozdravljenje na dodir jednog od njih biti će to siguran znak da se radi o Kristovom križu. Za uspomenu na taj događaj podigla je bazilike na Isusovom grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa. To je bazilika Svetog Groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Jelenom.
Sveta Jelena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između 328. i 330. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao Sveticu. Sveti Euzebije kaže o njoj “da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene”. Sv. Ambrozije ju naziva “velikom ženom svete uspomene”. Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere.
Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao Sveticu slavi jedino nju i to 18. kolovoza. Sarkofag se Svete Jelene nalazi u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječili su i mnogi umjetnici.
Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu, „veliku ženu, vrijednu vječne i svete uspomene“. Zaštitnica je arheologa, obraćenika, problematičnih brakova, rastavljenih supružnika, carica i Helene, glavnog grada Montane te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.
KT
