Juan de Yepes (Ivan od Križa) rođen je 1542. u gradiću Fontiveros, smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog trgovca svilom u Toledu, oženio je Catalinu Alvarez, siromašnu, neobrazovanu tkalju. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim – sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj razbaštinila je Gonzala. U neimaštini i kušnjama on i njegova Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca, Luisa i najmlađeg Juana kojemu je bilo nešto više od dvije godine kad mu je otac preminuo.
Pohađao je sirotište koje je djeci pružalo hranu, odjeću i smještaj te osnovnu naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je mogućnost postati šegrt u nekom obrtu. Svećenik koji je bio upravitelj škole, izabire Ivana za akolitu na službu u obližnjem samostanu augustinki La Magdalena.
Njegova darovitost, blagost i strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice koja se brinula za siromašne, počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za nastavak školovanja na isusovačkom učilištu.
Tako je Ivan došao je u dodir s latinskim i španjolskim klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove.
U vremenu odabira životnog poziva, odlazi u samostan Karmel. Predavao je biblijske studije na sveučilištu Colegio de San Andrés u Salamantici. Bio je vrlo cijenjen stručnjak. No, ubrzo je postao nezadovoljan životom u Karmelu zbog slabe stege i nedovoljne pokore te je zaželio otići u kartuzijanski samostan. Tu mu je želju poremetio susret sa Sv. Terezijom Avilskom, koja ga je pridobila za obnovu samostana Sv. Josipa u Avili te samostana u Medini del Campo. Željela je za svoju obnovu imati podršku i muške grane karmelskoga reda te je Ivan od Križa postao prvi karmelićanin terezijanske obnove u zabitom mjestašcu Duruelo u studenom 1568. Zbog braće koja ga nisu razumjela mnogo je pretrpio, jer su smatrali kako on unosi razdor u Red. Zbog toga je bio zatvoren u samostansku samicu u Toledu, iz koje je uspio pobjeći nakon devet mjeseci.
Zahvaljujući patnjama i ustrajnosti, karmelićanska reforma je ipak pobijedila. Godine 1580. papa Grgur XIII. odobrio je osnutak bosonogih karmelićana. Zajedno sa Sv. Terezijom Avilskom osnivao je karmelićanske samostane. Umro je u 49. godini od čega je 28 godina proveo u Karmelu.
Njegova književna djela prvi put su objavljena 1618. Uspon na goru Karmel, Duhovni spjev, Tamna noć duše i Živi plam ljubavi klasična su djela europske duhovnosti i književnosti.
Papa Benedikt XIII. proglasio ga je svetcem 1726., a Pio XI. crkvenim naučiteljem 1926.
KT
