Edith je rođena u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu kao posljednje od 11 djece svojih roditelja. Bila je vrlo pametna te je 1911. u svom rodnom gradu započela sveučilišne nauke to jest pedagogiju.
Privukla ju je fenomenologija, to jest filozofska metoda kojoj je glavna maksima „Zub den Sachen selbst!“ (Ići do same stvari). Te je nakon četiri godine studija na sveučilištu u Göttingenu, gradu u Pruskoj, doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno.
Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio Prvi svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera jedne žene kojoj je poginuo muž.
„Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa“, napisala je Edith.
Kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija Sv. Terezije Avilske počela ju je čitati te je bila fascinirana njome.
Željela je što prije dobiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao Sv. Tome Akvinca.
U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela već je 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana.
Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere.
U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. Uzela je ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938.
Tada je politička situacija bila vrlo teška, pogotovo za Židove, a iz sigurnosti sestru Tereziju Benediktu su poslali u susjednu Nizozemsku.
Nažalost, nakon okupacije Nizozemske Gestapo je po nju došao 2. kolovoza 1942. I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.
Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolkinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku Crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937.
Svoju je žrtvu završila u plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.
Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. Sv. Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kolnu proglasio blaženom, a 11. listopada 1998. proglasio ju je svetom.
J.P.,KT
