ĐAKOVO (TU) – U subotu, 17. svibnja 2025. u prostorima Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu održan je tradicionalni susret roditelja i rodbine bogoslova s odgojiteljima i bogoslovima. Program koji su pripravili bogoslovi započeo je pjesmom Pjevaj hvale, Magdaleno u njihovoj izvedbi.
Čuda je bolje činiti nego u njih tek vjerovati
Uslijedio je pozdravni govor rektora, preč. dr. Stjepana Radića, a započeo je citatom iz kateheza blagopokojnog pape Franje: „Kršćanske su zajednice pozvane pružiti potporu odgojnom poslanju obitelji, i to čine prije svega svjetlom Božje riječi. Apostol Pavao podsjeća na uzajamnost dužnosti između roditeljâ i djece: „Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne 
klonu duhom” (Kol 3, 20-21). U temelju svega je ljubav, ono što nam Bog daje, a ta ljubav „nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo… sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 13, 5-6). I u najboljim obiteljima članovi obitelji moraju jedni druge podnositi, a za uzajamno je podnošenje potrebna velika strpljivost! No život je takav. Život se ne stvara u laboratoriju, gradi se u stvarnosti. Sam Isus je prošao obiteljski odgoj. I u ovom slučaju, milost Kristove ljubavi privodi punini ono što je upisano u ljudsku narav. Koliko imamo samo divnih primjera kršćanskih roditelja punih ljudske mudrosti! Oni pokazuju da je dobar obiteljski odgoj stožer humanizma. Njegovo zračenje u društvu je izvor koji omogućuje nadomjestiti praznine, rane, odsutnosti očinstva i majčinstva kojima su pogođena djeca koja su imala manje sreće u životu. To zračenje može činiti prava čuda. I u Crkvi se ta čuda događaju svakodnevno!“
Preč. Radić istaknuo je kako je temelj svake obitelji u vrijednosti žrtve na kojima ona počiva, a uzor svakog vida davanja za druge jest Isus Krist. Njega trebamo u svakom našem nastojanju staviti u središte da bi to isto nastojanje uobličeno u govor, čin, konačno molitvu donijelo svoj urod.
Tumačeći čudo u općekršćanskom smislu te u kontekstu obraćanja roditeljima pape Franje, rektor je dodao: „Nije li, dragi roditelji, trenutak očitovanja vašeg sina da će poći u Bogoslovno sjemenište, za vas osobno bio znak da vam Bog time nešto snažno poručuje te u isto vrijeme i čudo njegova zahvata u život vašeg sina kao i vašu obitelj uopće. Za vas je to zasigurno mnogo znakovitije nego li za nas, iz jednostavnog razloga što, poglavito majke, svoje dijete poznaju u najdubljim osnovama njegova bića. S čuda smo prispjeli na čudesnost Božjeg poziva, očitovano u životu tolikih dobrih i vrijednih svećenika, koji su ujedno i uzori vašim sinovima. A čuda je, dodao bih ovdje, bolje činiti nego u njih tek vjerovati. Otvorite se čudesnosti Božjeg djelovanja u vašem životu i činite s njime prava čuda.“
Zaključujući obraćanje te se osvrćući na ulogu odgojitelja u Sjemeništu, preč. Radić kazao je: „I naša je obveza kao odgajatelja, koji smo vaše produžene ruke, tu čudesnost Božjeg djela kao što je poziv vašeg sina, dalje usmjeravati, poticati u konačnici njegovati do mjere njegovog upotpunjenja u svećeništvu.“
„Poziv” i nada
Nakon rektorova obraćanja, bogoslov III. godine, Matej Prljević, okupljenima je predstavio ovogodišnji broj sjemenišnog časopisa Poziv, podrobnije izloživši sadržaj i teme istoga. Glavna je tema nada, s posebnim osvrtom na trenutno protječući Jubilej – Svetu Godinu nade, koju je proglasio blagopokojni papa Franjo. Urednik je posebno istaknuo kako je ove godine cilj bio da se svaki bogoslov osobno osvrne na izabranu temu te izrazio radost čiji je izvor u tome da je svaki bogoslov doista utkao sebe u svako napisano slovo. Predstavljanje sjemenišnog godišnjaka okrunjeno je pjesmom pozivskoga karaktera O, Kriste, vječni svećeniče, ponovno u izvedbi svih bogoslova.
Potom je izveden narativno-scenski prikaz stvarnosti svećeničkog poziva unutar jedne obitelji. Prikaz je ocrtao duhovni poziv blaženoga kardinala Alojzija Stepinca unutar kojega se zrcali doživljaj poziva i danas pozvanih sinova, majki i očeva. Stoga je, u sklopu potonje opisanog narativnog prikaza, bogoslovski oktet izveo pjesmu u čast hrvatskoga blaženika na glasu svetosti Mučeniče roda moga. Također, ulogu su imali i sjemenišni tamburaši, koji su jedan dio prikaza, oplemenili pjesmom Šumi, šumi javore.
Prepoznata autentičnost Božjeg poziva i djelovanja
Svečano euharistijsko slavlje, uz koncelebraciju sjemenišnih odgojitelja, u katedrali svetoga Petra, predslavio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić. Ovo misno slavlje, osim radosti zbog susreta obitelji, na poseban je način bilo značajno jer su četvorica admitenada, bogoslova III. godine, nakon homilije, posvetnom molitvom nadbiskupa Đure, prozivom te njihovim Evo me i Hoću, primljena među kandidate Đakovačko-osječke nadbiskupije za svete redove đakonata i prezbiterata (admissio). Kandidati su: Dario Bajraktari (Široko Polje), Filip Hendl (Podvinje), Matej Prljević (Retkovci) i Mario Vučko (Otok). „To je važan korak u formaciji koji očituje kako je Crkva prepoznala autentičnost Božjeg poziva i djelovanja u životima ovih mladića te ih ona sada s većom odgovornošću prihvaća, ozbiljno računajući s njima“, pojasnio je nadbiskup.
Svoju homiliju započeo je promišljajući nad citatom Ivanova evanđelja Gospodine, pokaži nam Oca! (Iv 14,8). U ovom odlomku, Filip, iako je uz Isusa bio tri godine, htijući sve razumski spoznati i razumjeti, nije u Kristu prepoznao živoga Boga, a Bog upravo nadilazi ljudski razum. Nadbiskup je kazao kako je odnos Oca i Sina neodvojiv iznutra, dok metafora Otac u Sinu i Sin u Ocu, implicira snagu i nezazorivost njihove ljubavi. Bog čovjeka zahvaća u Isusovim djelima, čineći ga time dionikom otajstva ljubavi Oca i Sina.
Obraćajući se admitendima, potičući ih na svesrdno povjerenje u Krista, nadbiskup je rekao kako „ono što čine učenici ne čine svojom snagom, nego ih Krist – Sin osposobljava za djelovanje (usp. Iv 14,12-14). To je jasno i očito u životu i djelovanju u prvoj poslije apostolskoj generaciji Isusovih učenika, u Životu i djelovanju Pavla i Barnabe, o kojima govori današnje prvo liturgijsko čitanje (Dj 13,44-52). Ali to se očituje i u životu i djelovanju svih kasnijih generacija Isusovih učenika, pa tako i na nama, i na Vama, dragi admitendi“.
Tumačeći ponajprije izričaj admissio, a zatim i kandidatura, nadbiskup je zaključio kako oba naziva u sebi, na etimološkoj razini, sadrže divna duboka značenja: „To je ponajprije poslanje – missio, a zatim pripadnost i posebnost prijedloga ad, koji govori o pripadnosti i pribrojenosti koja je dana Isusovim apostolima, od njega pozvanima i poslanima. Izvor poslanja je u Isusu Kristu koji poziva i šalje u poslanje. Mi živimo poziv i poslanje, dionici smo djela na koje nas poziva Krist Gospodin i u koje nas šalje kao radnike u svoju žetvu, u svoj vinograd. Isus je učenicima rekao: Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas! Crkva radi toga prema određenim vanjskim znakovima prepoznaje kod pojedinih mladića Kristov izbor i poslanje, i takve kod kojih to prepoznaje prima među kandidate za zaređene službe, potvrđuje njihovu pripadnost onima koji su od Krista pozvani.“
Kandidati su ljudi koji blistaju
Osvrćući se na drugi naziv – „kandidati“, propovjednik je dodao: „Drugo ime današnjega obreda kandidatura u svom korijenu nosi predivnu sliku bjeline, svjetla, sjaja! Admitendi, tj. kandidati su candidi, To i danas zapažamo: vi kandidati ste odjenuli bijelu košulju, bijelu odjeću, odnosno bijelu roketu. Candidus znači bijel, svijetao, štoviše, blistav. Kandidati su ljudi koji blistaju; vi kandidati ste nositelji Božjega sjaja! No, ta bjelina i sjaj nemaju izvor u vama, nego su Božji dar vama, dar od Boga. Vi kandidati odražavate novost i sjaj svijeta koji je započeo Kristovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem U tom su kontekstu. draga braćo, jako važne vaša nutarnja sloboda, vaša ljudska zrelost i uravnoteženost te vaša osobna usmjerenost na Kristovo poslanje.“
Nadbiskup je homiliju završio povjeravajući ovogodišnje admitende Kristu, Dobromu Pastiru, naglasivši kako izvor svećeničkog života i poslanja treba uvijek biti u sve gorljivijoj ljubavi prema njemu koja onda čini da svećenik uvijek mogne u ljubavi davati se za druge, povjeren mu puk Božji.
Nakon mise, svi sudionici uputili su se u blagovaonicu Bogoslovnog sjemeništa gdje su se sabrali oko obiteljskoga stola. Radost je bila temeljna odrednica kroz cijelo trajanje susreta, a tijekom blagovanja, potaknuli su je ponovno sjemenišni tamburaši, koji su zasvirali nekoliko pjesama. Za ručkom, uime svih roditelja, obratila se majka admitenda Filipa Hendla te u ime bogoslova, admitend Mario Vučko.
Na kraju susreta, poticajnu je pastirsku riječ i zahvalu roditeljima i odgojiteljima, koja je bila i zaključna, izrekao je nadbiskup Đuro.Nakon službenog dijela susreta, svi su se zadržali i u neformalnom druženju te u radosti dijeli međusobne dojmove svega doživljenoga. Matej Mlinarić/foto: David Matkovski
