U Svetištu Presvetoga Srca Isusova u Studencima pored Ljubuškoga proslavljen je u četvrtak, 26. lipnja, Jubilej svećenika, bogoslova i sjemeništaraca.
Program je počeo u 10 sati pozdravom mjesnoga župnika i upravitelja Svetišta don Ivana Perića nakon kojega se nazočnima obratio i generalni vikar hercegovačkih Biskupija don Nikola Menalo. Uslijedila je molitva Srednjega časa te predavanje mostarsko-duvanjskoga biskupa mons. Petra Palića na temu „Svećeničko srce u svjetlu Srca Isusova“ u kojemu je, između ostaloga rekao: „Iako smo u lipnju intenzivnije posvećeni svom pastoralnom radu, važno je posvetiti jedan dan nama samima, našem služenju, našem identitetu, onomu što nas čini svećenicima, odnosno redovnicima, onomu što daje smisla našemu identitetu i poslanju i zato od srca zahvaljujem i sve pozdravljam u Kristu čijem Presvetom Srcu želimo danas na poseban način posvetiti svoje misli i molitve i svoje svećeničko poslanje.“
Govoreći o sutrašnjoj posveti hrvatskoga naroda Presvetomu Srcu Isusovu, posebno se osvrnuo na encikliku pape Franje „Dilexit nos“ za koju je rekao kako je vrlo direktna jer dotiče srž našega identiteta i jer poziva na obnovu srca kao duhovnoga svetišta po uzoru na Kristovo Srce koje nije samo simbol, nego je objava Boga koji ljubi do kraja.
„Matej je zapisao Isusove riječi: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Srce Isusovo nije zatvoreno ni u jednome trenutku, ni prema grešnicima ni prema izdajniku ni prema meni i tu smo pozvani svi, a osobito mi svećenici, pronalaziti vjernost svoje ljubavi i svoga poslanja. I stoga bih želio da danas ovdje, u ovome Svetištu Srca Isusova svatko od nas, imajući pred sobom Srce Isusovo pogleda u svoje vlastito srce jer svećeništvo nije profesija, ono je poziv, poziv da postajemo i postanemo drugi Kristi, a u konačnici da postanemo ljudi po Kristovu Srcu.
Svećeništvo je duboko osobni poziv, ali i velika odgovornost. Ako svećenik nije čovjek srca, ako mu srce ne gori za Boga i za ljude, postaje prazna posuda. U odnosu na Srce Isusovo, svećeničko srce također treba biti srce koje se daje, ustrajava, izlaže i nikada se ne zatvara.“
Na koncu je potaknuo svećenike da u svojim propovijedima ne budu moralizatori, nego da budu jasni i oblikuju lik Isusa Krista te da više vremena posvete molitvi, razmatranju, duhovnoj meditaciji, ispovijedi, svećeničkomu bratstvu, duhovnoj brizi za ljude i međusobnomu razumijevanju.
.jpg)
Po završetku predavanja nazočnima je ponuđena mogućnost sakramenta pomirenja, a u 11:30 slavljeno je sveto misno slavlje koje je predvodio biskup Petar. U prigodnoj propovijedi čija je glavna tema bila „Ti si Bog koji sve vidi“ izrekao je sljedeće misli: „Liturgija današnjega dana daje nam dva duboka teksta, jedan iz Knjige Postanka, drugi iz Evanđelja po Mateju. Oba nas ova teksta pozivaju na poniznost, na poslušnost i vjeru u Boga koji vidi i koji poznaje i koji poziva često na rubovima, u pustinji, u onome što je u životu realno.“ Usporedivši dva starozavjetna ženska lika, Saru i Hagaru, tj. odnos između starijih i mlađih generacija, dotaknuo se bolne istine suparništva i nezdrava natjecateljskog duha koji i danas ozbiljno narušavaju međubratske odnose i potiču sablazan kod vjernika.
Hagarinu poslušnost Božjemu glasu i svojoj gospodarici postavio je za primjer svećenicima i potaknuo ih da bez obzira na neshvaćanje i neprihvaćanje ponizno odgovore tom istom glasu. „Hagara postaje svojevrsna mističarka, ona koja spoznaje da Bog ne samo čuje, nego i vidi i on govori. I u ovome možda leži i najljepša poruka za naš svećenički život: Bog me vidi kad nitko ne vidi, vidi u meni sve što jesam, vidi što živim, vidi što mislim… I Bog me vidi i kad sam umoran i kad sam povrijeđen… i kad više ništa ne razumijem. I Bog me vidi uvijek, a to mi daje sigurnost da nisam zaboravljen.
Mi koji svakodnevno izgovaramo Božje Ime, koji stojimo pred narodom, koji dijelimo sakramente i propovijedamo, nismo pošteđeni Isusova govora“, istaknuo je propovjednik osvrćući se na Isusove riječi iz Evanđelja dana: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ Zaključno je pozvao svećenike da osim pobožnosti budu poslušni Očevoj volji u poniznosti i vjernosti te da budu svjesni Božjega pogleda i grade na poslušnosti.
Liturgijsko pjevanje predvodio je don Ivan Marčić, župnik na Ledincu.
(kta)
