U Marinom Selu, filijali Župe sv. Katarine u Gaju, 30. lipnja 2024. proslavljena je stogodišnjica crkve. Svečano euharistijsko slavlje na otvorenom prostoru ispred crkve predvodio je požeški biskup emeritus Antun Škvorčević u zajedništvu s domaćim župnikom Augustinom Tašićem, prepoštom požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra Ivicom Žuljevićem, župnikom Župe Presvetog Trojstva u Daruvaru Ivanom Popićem te pastoralnim suradnikom u istoj Župi Nikolom Legcem. Među brojnim vjernicima bila je i požeško-slavonska županica Antonija Jozić, gradonačelnik grada Lipika Vinko Kasana, ujedno predsjednik Skupštine Požeško-slavonske županije, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Mijo Štimac, predsjednik mjesnog Odbora Marina Sela Antun Hrenovac. Na početku slavlja župnik Tašić izrazio je dobrodošlicu biskupu Antunu i svim sudionicima slavlja, podsjetivši na radove koji su izvedeni na crkvi. 
Potom je biskup u uvodnoj riječi kazao stanovnicima Marina Sela da je došao podijeliti s njima radost uspješno završenog projekta obnove zvonika i vanjskog pročelja njihove crkve nakon štete koju je na tom sakralnom objektu nanijelo olujno nevrijeme 19. srpnja 2023. godine. Podsjetio je na inicijativu samih stanovnika Marina Sela i materijalnu pomoć koju im je pružila Požeška biskupija, Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova te Grad Lipik. Kazao je da zajedno sa župnikom i svim mještanima Marinog Sela želi za obnovljeno zdanje zahvaliti najprije Bogu a potom i svima onima koji su na bilo koji način pomogli da se ovo djelo dovrši. Spomenuo je kako je dolazeći na slavlje već iz daljega mogao vidjeti obnovljeni zvonik, zaključivši da on na svoj način svjedoči o ponosu vjernika Marina Sela što su Božji u Crkvi Isusovoj, u našoj Požeškoj biskupiji. Istaknuo je da im svima želi danas reći hvala za posebnu brigu koju očituju za svoju crkvu i redovito je održavaju. Blagoslovio je vodu kojom je najprije poškropio sudionike slavlja da ih podsjeti kako su krštenjem postali članovima Isusove Crkve, a zatim je poškropio i zidove crkve, naznačivši tako da ovo obnovljeno zdanje povjeravamo Božjoj brižnosti, ljubavi i zaštiti.
Polazeći od Božje riječi u misnim čitanjima, biskup Antun je u homiliji kazao sudionicima slavlja da su zacijelo primijetili kako ona govore o životu, baveći se pitanjem smrti. Naglasio je da smrt nije tema kojom se bavi suvremeno društvo, ono je usmjereno na život kao stvarnost koju treba ovdje uživati na potrošački način, te tako ostaje na površini ljudskog postojanja, bez odnosa prema vječnosti. Kazao je da pisac Knjige mudrosti u prvom čitanju nastupa odvažno, tvrdeći da Bog nije stvorio smrt, nego život i da voli život, a da je smrt ušla u svijet đavolskom zavišću. No, upozorio je na poteškoću koju pred nas stavlja izazovna stvarnost koju nazivamo život: živimo život a da zapravo ne znamo što je to život, pa počesto nazivamo životom ono što nije pravi život. Kazao je da na ovom svetom mjestu, na kojem su se u vjeri okupljali naši predci, želi najprije Bogu zahvaliti što postojimo, svaki od nas pojedini i svi mi zajedno, a da to ničim nismo zaslužili niti smo mi to odlučili. 
Život svakoga od nas kao jedinstvene i neponovljive osobe nezasluženi je Božji dar za koji valja uvijek zahvaljivati najprije Bogu a onda svojim roditeljima, ustvrdio je biskup Antun. Kazao je da je u naša ljudska bića koja su stvorena za život, upisana smrt, kao svojevrsna granica našeg postojanja, ali da joj se u nama sve opire. Pojasnio je da taj otpor prema smrti u nama također nije nešto što smo mi ljudi smislili, nego je to trag Božji kroz koji nas on trajno uvjerava kako nismo stvoreni za smrt, nego za život. Bog je onaj koji voli život i svakoga od nas osobno, ali postoji i onaj koji nas ne voli, Zli, i on u naša srca ubacuje smrtonosne energije po djelima negativnosti koje nazivamo grijeh. Grijeh kao protuživotni otrov baštinili smo te ostajemo nemoćni pred njegovom smrtonosnom razornošću. Samo Sin Očev koji je postao čovjekom nije bio nemoćan na toj granici našeg postojanja, kako nam svjedoči naviješteni evanđeoski ulomak, ustvrdio je biskup Antun. Vratio je u život preminulu dvanaestogodišnju djevojčicu, kći Jaira, nadstojnika kafarnaumske sinagoge, a teško oboljeloj ženi od dugogodišnje i neizlječive bolesti povratio je zdravlje. Pred teškom činjenicom smrti Isus Krist i nama kao i Jairu upućuje tako jednostavne a toliko duboko ohrabrujuće i poticajne riječi: „Ne boj se! Samo vjeruj!“, rekao je biskup Antun. Pozvao je sudionike slavlje da provjere u svojim srcima jesu li i koliko su vjernici. Pojasnio je da vjerovati znači predati svoju nemoć Bogu, položiti svoj život, svoju sudbinu u njegove ruke, i da tim činom povjere samoga sebe Bogu čovjek postaje biće najveće slobode. Prisjetio se riječi prvog tajnika Ujedinjenih naroda Daga Hammerskjölda, uvjerenog kršćanina koji je u moliti ponavljao:
„Nečuveno je biti u Božjim rukama“, a onda životom svjedočio kako Bog ima mjesta i u najvišoj politici, potičući da politički dužnosnici svjedoče istinu i promiču vrijednosti života: čast, poštenje, dobrotu, plemenitost, ljubav – koje nismo smislili mi nego Bog, jer je to jedini način na koji se ulazi u dimenzije života gdje vlada pobjeda nad smrću. Vjernik živi svaki dan od povjerenja u Boga, u Isusa Krista, i zato se ničega ne boji jer zna da je u Božjim rukama, te njegov život postaje doprinos pobjedi dobra nad zlom, života nad smrću. Bez tog stava povjerenja u Boga, postajemo lak plijen Zloga, ustvrdio je biskup, upozorivši na tužnu pojavu da se u novije doba u Hrvatskoj na svim razinama, a osobito na političkoj, događa toliko toga što je otrovno, nedostojno, što nije ljudsko. «Onaj tko vjeruje da se tim putem u politici, u obitelji ili bilo gdje drugdje može nešto postići zaveden je, živi u zabludi. Ne događa se pobjeda života nad smrću suradnjom sa zlom, nego samo suradnjom s dobrim, poštenjem, a osobito živeći opredjeljenje ljubavi», ustvrdio je biskup.
Naglasio je kako nam je o tom opredjeljenju ljubavi snažno progovorio sv. apostol Pavao u drugom čitanju iz Druge poslanice Korinćanima. Pozivao je kršćane u Korintu da prikupljaju milodare za svoju siromašniju kršćansku braću u Jeruzalemu, i da im kroz svoj novčani dar posvjedoče kako Bog, koji je Isusovim siromaštvom na križu obogatio čovječanstvo i pobijedio smrt, ni njih nije zaboravio u njihovim nevoljama. Solidarnost koju je sv. Pavao promicao bila je solidarnost ljubavi, a ona je uvijek napuštanje egocentričnosti, usmjerenost na drugoga, otvorenost za Boga i bližnjega, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako je upravo kršćanskom i društvenom solidarnošću obnovljena i ova crkva u Marinom Selu, pripomenuvši kako njihova vlastita sredstva koja su sabrali za obnovu crkve nisu bila dostatna i dok su ih držali samo za sebe, nisu mogli ništa učiniti. Ali kad su ih dali u zajedničku župnu blagajnu, zahvaljujući financijskoj pomoći Požeške biskupije, Ministarstva regionalnog razvoja i Grada Lipika skupljeno je dovoljno sredstava za njezinu obnovu. Isusov model sebedarja i nesebične ljubavi jest put i način na koji Bog uz našu suradnju može pobijediti našu sebičnost i u konačnici našu smrt, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike da im slavlje obnove crkve u njihovu mjestu bude prigoda za obnovu vjernosti Isusu Kristu, da se odreknu napasti polovičnosti, površnosti i ravnodušnosti u vjeri, da odvažno idu putem sebedarja za druge kako bi mogli nesputano disati dahom Isusova Duha, koji jedini u nama može ostvarivati pobjedu života nad smrću ovdje na zemlji i darovati nam vječni život na nebesima. Poželio im je da budu ponosni dio Isusove Crkve u svojoj Župi i u našoj Požeškoj biskupiji, koji vole Boga i jedni druge u slozi i solidarnosti.
Na svršetku slavlja biskup je podsjetio na velike žrtve koje je Marino Selo imalo u II. svjetskom ratu kao i u Domovinskom ratu, te je pozvao nazočne da ih pamte u svojim molitvama. Nakon euharistijskog slavlja u mjesnom Domu bio je pripravljen objed, na kojem se očitovalo zajedništvo, utemeljeno u Božjem daru kojim su mještani Marina Sela bili ispunjeni na slavlju u crkvi.
