Kolumna
Marko Medved
18.12.2023.
U vremenu u kojem jačaju glasovi sumnjičenja i nepovjerenja prema sinodalnosti, što se nastoji opravdati strahom od razvodnjavanja crkvenoga nauka, stavovi Šagi-Bunića mogu biti poučni. Naime, on je jasno razlikovao kršćanski polog vjere od načina na koji se on izriče u određenom povijesnom trenutku.
“Ali drugog puta nema“, naslov je jedne njegove popularne knjige.
U Zagrebu je 20. i 21. listopada obilježena stogodišnjica rođenja Tomislava Janka Šagi-Bunića, vjerojatno najvećega hrvatskoga teologa 20. st. Ovaj hrvatski kapucin, rođen u Brodarovcu kraj Ivanca 2. II. 1923. a preminuo u Zagrebu, 21. VII. 1999., bio je profesor patrologije i dogmatike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu kao osobni teolog nadbiskupa Franje Šepera, a potom je postao supokretačem i prvim glavnim urednikom teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost (1966.), član Međunarodne teološke komisije u Rimu (1969.) i suosnivačem te prvim predsjednikom Teološkoga kršćanskoga društva Kršćanska sadašnjost (1968.). Istaknuo se u promicanju dijaloga Crkve sa suvremenim društvima, međureligijskog dijaloga i ekumenizma.
Što Crkvi u Hrvatskoj Šagi-Bunić može danas poručiti? Uzevši u obzir njegovu aktivnost u promicanju teologije i vjerskih tema, kao i činjenicu da je bio angažiran u tumačenju delikatnih katkada i spornih pojmova i tema u hrvatskoj katoličkoj javnosti, može se reći da domaće teologe potiče na aktivniju ulogu u crkvenoj i svjetovnoj javnosti. To je vrlo aktualno danas kada u domaćoj javnosti prevagu preko društvenih mreža dobivaju stavovi u teologiji neobrazovanih pojedinaca i grupa.
U vremenu u kojem jačaju glasovi sumnjičenja i nepovjerenja prema sinodalnosti, što se nastoji opravdati strahom od razvodnjavanja crkvenoga nauka, stavovi Šagi-Bunića mogu nas poučiti i u tome pogledu. Naime, on je jasno razlikovao kršćanski polog vjere od načina na koji se on izriče u određenom povijesnom trenutku: „Evanđeoska poruka ne smije (se) zadržavati u ukrućenom obliku golog repetiranja prošlih formulacija pogotovo onih koje su ukrućene u nekom intermedijalnom povijesnom vremenu nego traži neprekidno preformuliranje koje će sadržavati vjernost izvornoj evanđeoskoj poruci i vjernost onome što nam govore znakovi vremena jer u njima otkrivamo u određenom smislu Božji govor, a imajući u svijesti da su intermedijalne formulacije također bile odgovori na znakove njihova vremena. Dakako da uključuje i vjerničko prosuđivanje koliko su intermedijalne formulacije bile pravi odgovori na njihove znakove vremena i iznevjeravanje evanđeoske poruke.“
Svoj velik opus Šagi-Bunić uvelike je temeljio na patrističkim spisima, a trajna mu je preokupacija bila što iz crkvene prošlosti i suvremenosti treba prenijeti u budućnost. Kao što je imao je veliku ulogu u provođenju koncilske obnove u nas, za nadati se da će utjecati i na obnovu Crkve na početku trećega tisućljeća. “Ali drugog puta nema“, kako je naslovio jednu svoju popularnu knjigu.
