Prema Sveti Toma Akvinskiprirodne vrline (pravednost, razboritost, umjerenost i hrabrost, te sve podskupine vrlina) su stečene vrline. Stečeno vrline su one dobre navike koje smo razvili vlastitim trudom, ponašanjem i umom. Teološke kreposti su, međutim, “ulivene” kreposti, gdje se sposobnost vjere, ljubavi i nade shvaćaju kao nadnaravne. Ponekad se ovim vrlinama pripisuje općenitiji pojam vjere, ljubav i nada, ali ova vrsta nade, ljubavi i vjere je samo prirodna. Naprotiv, nadnaravni tip vjere, nade i ljubavi o kojem se ovdje govori je nešto što čovjek nema sposobnost da sam razvije.
Nakon što je kršten, kršćanin tada ima sposobnost razviti te vrline, i stoga analogno tome, Crkva je rekla da se takve vrline daju na krštenju. Međutim, da budemo jasni, to ne znači da je navika prisutna na krštenju, već sposobnost. Stoga, budući da je naša priroda sada konfigurirana Kristovoj, naša sposobnost da djelujemo u skladu s tim uključuje kao posljedicu takve božanskosti ujedinjene s nama da smo također sposobni za takve nadnaravne navike.
Ova sposobnost, jednom primljena, tada postaje poput stečenih vrlina utoliko što moramo djelovati i naviknuti se na te vrline, u skladu s našim vlastitim sposobnostima. Bog održava tu sposobnost i zapravo je može povećati. Razmislite o njegovim usporedbama o davanju više odgovornosti onima koji su dokazali da dobro rade s onim što im je izvorno dano. Ako se dobro nosite s nadnaravnim sposobnostima krštenja, tada će vam biti dano više.
Konačno, važno je izbjeći dvije krajnosti u pogledu vrlina. Akvinski jasno kaže da je bez nadnaravnih kreposti nemoguće postati savršen u pogledu glavnih kreposti. Iako može postojati nešto zdravlja i snage u jednoj sferi nečijeg života, u drugim će postojati deficiti rasta. Razlog tome dijelom leži u našoj palosti. Drugo, same teološke vrline nisu zamišljene da budu apstraktno primijenjene na normalan život – one imaju implikacije pri čemu uzdižu glavne vrline u širi kontekst. Pravda više nije samo prirodna kategorija, već je sada uzeta u božansku pravdu. Hrabrost se više ne usmjerava prema ostvarenju prirodnog dobra, već radije prema nadnaravnoj ljubavi (misli se na mučeništvo). Umjerenost je vidljivo uočena u mrtvljenju koje katolici prakticiraju, jer poziv na post i molitvu nije samo naređen prema prirodnom dobru (kao što je zdravlje, mentalno zdravlje), već je sada usmjeren prema spasenju duša, uključujući i našu vlastitu, i slavu Božju. Konačno, razboritost je uzdignuta kako bi razaznala ne samo što je prirodna mudrost, nego i volju Božju, i tako vidimo Krista u vrtu kako obustavlja svoju prirodnu naklonost da izbjegne smrt, i traži vječni i duhovni život koji je izabrao Otac. .
Stoga ne možemo podijeliti vrline kao da su odvojene cjeline – one trebaju imati međusobno povezanu integraciju i podređenost. Konačno, načelo na kojem počiva svaka vrlina jest da je čovjek razuman. Ovo ukazuje na to da je čovjek, kao moralni činitelj, pozvan utjeloviti sebe tako što će se uskladiti s onim što je istina. Jer ako se čovjek pripisuje nekoj iluziji ili neistini, on ne uspijeva biti vjeran svojoj vlastitoj prirodi.
Neki su suvremeni filozofi sugerirali da traženje vrline pravde, na primjer, implicira pravedan čin bez ikakve koristi. Međutim, ovo je kratkovidno. Istina je da, na primjer, zviždači mogu patiti od ruku moćnika ili sam Krist može biti ubijen jer je jednostavno govorio istinu u ljubavi. Ali bilo bi pogrešno izvući zaključak da to nije imalo koristi za one pojedince koji su postupali prema istini pravde i dobrote. Ono što to zapravo ukazuje jest da su postali potpuno živi, uistinu ono što su bili, i stoga je nasljeđe njihov vlastiti integritet – što je dobro.
Fotografija: Javno vlasništvo
