Sestra milosrdnica Lucija (Ana) Jurić preminula je u subotu 18. svibnja 2024. u 85. godini života i 67. godini redovništva. Pokojna sestra pokopana je u grobnicu sestara milosrdnica na Gradskom groblju Kvanj u Šibeniku u utorak 21. svibnja . Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je biskup Tomislav Rogić.
Sestra Lucija Jurić (krsnim imenom Ana) rođena je 20. srpnja 1939. u primoštenskom selu Kruševu, od oca Josipa i majke Stane, r. Perkov. Imala je tri starije sestre. Osnovnu školu pohađala je u rodnom selu, a na vjeronauk je išla u 12 km udaljeni Primošten. Sakramente sv. pričesti i potvrde prima u 9. godini života. Reći će za sebe da je do 16. godine, kada odlazi u samostan, bila pastirica. Iz Kruševa je bilo nekoliko sestara milosrdnica. Anica ih je rado susretala, svidio joj se njihov način života i probudio u njoj želju da i ona ide tim putem, pa s nepunih 17 godina u pratnji svoga oca dolazi u naš samostan u Splitu i počinje redovničku formaciju. Novicijat započinje 1957. godine. Prve zavjete polaže 1958., a doživotne 1963. godine, sve u provincijalnoj kući u Splitu, kazala je sestra Gracijana Gracin govoreći o životnom putu preminule sestre.
Poslije novicijata boravi u Splitu gdje, uz posao u praonici rublja, uči svirati. Zatim ide u Šibenik, gdje završava osmogodišnju školu, pa opet u Split gdje pohađa večernju školu i dobiva svjedodžbu gimnazije pedagoškog smjera. Kao katehistica i sviračica djeluje u Dicmu, Kaštel Starom, Kotoru, na Boninovu u Dubrovniku gdje završava i glazbenu školu. Iz Dubrovnika odlazi u Zadar na Voštarnicu i tamo ostaje više od 20 godina. Bolest je polako priprema za drukčije djelovanje i prijelaz na drugu obalu. Neko vrijeme djeluje u franjevačkom samostanu u Zadru, no bolesna dolazi u naš zadarski samostan. Bilo je to vrijeme svojevrsnog smirivanja i liječenja. Njezina izrazita marljivost i upornost u svemu, pa tako i u ovim novim zahtjevima njezine zemljanosti, čini da se s. M. Lucija ipak uspijeva malo oporaviti. Kao da joj je princip ona: Potrošit moraš život svoj prije no smrt te snađe. Kad ona jednom dođe, ništa od tebe nek ne nađe! Iz Zadra odlazi u Zlarin. Zlarin je bio još jedna plodna njiva njezina djelovanja. Sviranje i kuhanje djelatnosti su po kojima se doista može donositi puno dobra mnogima. Mnoge sestre koje su odlazile u Zlarin na godišnji odmor to svjedoče. Svjedoči to i zlarinski vjernički puk jer je mali crkveni zbor, koji je s. M. Lucija majčinskom ljubavlju okupljala, nastavio sviranjem i pjevanjem obogaćivati liturgijska slavlja. S. M. Lucija bila je časna „starinskoga kova“, radišna, marljiva; voljela je svoj posao i sva se razdavala! – svjedoče mnogi s kojima je surađivala. Brojne prvopričesničke povorke osobitom je brižnošću pratila na putu prema Isusu. Osvrt jedne, sad već odrasle osobe, izriče vjerno doživljaje mnogih, kazala je sestra Gracijana.
Postoje ljudi koji daju sebe do kraja i u najmanjem. Koji svaku i najmanju radnju rade za dobro, iz ljubavi za druge i samo za Ljubav. Koji te nauče kako se truditi, žrtvovati, moliti, pjevati, razgovarati, prihvaćati, ljubiti. Uz koje shvatiš da si ljubljeno dijete Božje i da sve što radiš – trebaš raditi Isusu za ljubav. I tako je s. M. Lucija potrošila svoj život. Bolest i smrt malo su toga još našle. I zadnje dane i sate života zvala je anđelom svakog tko bi joj iskazao imalo pažnje u patnji. Hvala za svjedočanstvo života i ugrađenosti u Crkvu i Družbu! Oprosti za ljudske i sestrinske propuste i nespretnosti kojima smo osiromašili i tvoje i svoje dane. Ostajemo u molitvenom zajedništvu – mi na ovoj obali sa sviješću da još uvijek možemo dodavati vrijednosti dobrote, ljubavi vlastitom trenutku prijelaza na drugu obalu, i ti koja si, vjerujemo, nadomak smiraja gdje ni tuge, ni jauka, ni boli više nema, zaključila je sestra Gracijana Gracin opraštajući se od pokojne sestre Lucije Jurić.
