Napomena urednika: U spomen na nedavnu smrt pape Benedikta XVI., Catholic Exchange izdaje niz osvrta na neke od njegovih najmonumentalnijih enciklika, izvatke iz knjige Jamesa Daya iz 2016. Otac Benedikt: Duhovna i intelektualna ostavština pape Benedikta XVI.
U prolazu u Uvod u kršćanstvo, ProProfesor Ratzinger pokazuje kako Isus ostvaruje bezuvjetnu ljubav i kako je model muškosti. Danas, u vrijeme odsutnih očeva, Ratzinger personalizira Creedalov aksiom “i postao čovjekom”, objašnjavajući da je čovjeku namijenjeno živjeti za drugoga. Čovjek je pravi čovjek žrtvujući svoje želje za dobrobit onih koje voli. Za svećenika je to dužnost prema vjernicima koji su mu povjereni; za one u braku, dužnost prema ženi i obitelji; za samce i udovce, otvorenost da odgovore tamo gdje je to potrebno. “Čovjek je čovjek po
posežući beskonačno izvan sebe, i on je stoga više čovjek što je manje zatvoren u sebe, to je manje ‘ograničen’.” Isusova prisutnost u našoj sredini otvara zatvoreno, ograničeno postojanje odabiranja individualizma nad drugima, sebičnosti nad nesebičnošću: “Spoznali smo ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali u nju” (1 Iv 4,16).
Kult individualizma ne ostavlja za sobom nadu i radost, već tugu i cinizam. “Na kraju, sve što se računa je vlastiti interes.” To je nasljeđe Adamove želje da bude poput Boga (usp. Post 3,5). Ali Isus je novi Adam. On nije zamišljen da bude uzor izvan nečijeg razumijevanja, “apsolutna iznimka, zanimljivost, u kojoj nam Bog pokazuje kakve su stvari moguće. Njegovo postojanje tiče se cijelog čovječanstva.” Isus nam pokazuje čovjekovo poslanje da živi i voli. Njegova poslušnost Božjoj volji – “neka ne bude moja volja, nego tvoja” (Luka 22:42) – postaje volja Božja; to dvoje nije suprotstavljeno nego povezano. Isus pokazuje da uloga čovjeka nije svemoć nego sinovstvo; to je poslušnost potrebama drugih. Kao posvojeni sinovi i kćeri Božje postajemo Tijelo Kristovo. To je ono što Benedikt misli kada nam kaže da vjera nije samo privatno iskustvo, već zahtijeva međusobne odnose. Također ilustrira bit erosa, philia i agape: jedinstvo s drugim. “Postajemo ‘jedno tijelo’, potpuno ujedinjeni u jednom postojanju. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu sada su uistinu ujedinjene: utjelovljeni Bog sve nas privlači k sebi.”
Baš kao što čeznemo podijeliti radosne trenutke i događaje s drugima, takva je i namjera najvećeg
ispunjenje Kraljevstva Božjega: vječno jedinstvo u svjetlu ljubavi koju je Dante opisao i koju nam Benedikt želi ponovno predstaviti. Izaziva nas da podignemo oči od zemlje prema visinama vječne mogućnosti. Ali to ne dolazi bez cijene. Dok je bio na križu, Krist je posegnuo u dubinu ljudskog postojanja kako bi ga podigao. Ovaj “silazak u pakao” navodi nas na razmišljanje o sljedećoj Benediktovoj enciklici, Spe Salvi“u nadi smo spašeni” (Rim 8,24). U Spe SalviBenedikt je odlučio ne žaliti za odlaskom starog puta “getoiziranog katolicizma” ili se kloniti pred programima sekularizma kao pukim znakovima vremena, ili sanjati o utopističkoj budućnosti
osim svjetovnih problema. “Kršćanska vjera nije samo osvrt na ono što se dogodilo u prošlosti, usidrenje u podrijetlu koje leži iza nas u vremenu; niti je to samo pogled na vječno; to je iznad svega gledanje naprijed, pružanje nade.”
Benedikt ističe da pojma nade u naše vrijeme ne nedostaje, ali je pogrešno postavljen. Rezultat je poput Babilona, gdje se grijeh ne pobjeđuje, nego se gnoji i svaki se pojedinac natječe za vlastitu ideju nade i vlastite želje. O nadi se ne može ispravno razmišljati bez povratka na križ. Prkositi smrti, Bog u Isusovoj osobi preuzeo je
cjelokupna ljudska patnja. Svakome tko se nađe sam, pati, napušten, očajan ili ponosan i drzak, Isus kaže: Ja sam s tobom i uskrisit ću te.
Ovdje je primijenjena jedna od omiljenih tema Josepha Ratzingera, “suosjećanje”, što znači “patiti s njim”. Citirajući svetog Bernarda iz Clairvauxa i razmišljajući o Kristovoj muci, papa Benedikt je rekao: „Bog je ljubav, i što je dublje sjedinjenje s Bogom, to je punije ljubavi. I premda Bog ne može podnijeti bol, on nije bez suosjećanja za one koji je podnose.”
Benedikt zatim skače onkraj teološkog u našu svakodnevnu stvarnost: „Prava mjera čovječanstva bitno je određena u odnosu prema patnji i prema patniku.” Stvarnost i trajni značaj vjere, nade i ljubavi imaju smisla samo ako se žive. Ova se poruka neizbježno sukobljava s današnjim iskušenjem da se riješi bilo koje osobe u cijelom životnom spektru za koju se smatra da ne može doprinijeti društvu, bez obzira na to kako se takav doprinos definira ili tko ga definira – relativizam u svom najboljem izdanju. “Društvo koje nije u stanju prihvatiti svoje članove koji pate i koje nije u stanju pomoći podijeliti njihovu patnju i nositi je u sebi kroz ‘suosjećanje’ je okrutno i nehumano društvo.”
Ovdje unutra Spe SalviBenedikt jasno kaže da naša nada ne smije biti individualistička. Naprotiv, naš prioritet mora biti dostojanstvo i briga za tijelo i dušu svakog pojedinca. “Svijet koji mora stvoriti vlastitu pravdu je svijet bez nade.” Sposobnost prihvaćanja patnje u svrhu dobrote, istine i pravde bitan je kriterij ljudskosti, jer ako su mi vlastita dobrobit i sigurnost u konačnici važniji od istine i pravde, tada prevladava snaga jačeg, zatim nasilje i neistina vlada.
Benedikt uvodi značenje con-solatio – utjehe – kao “biti s” drugim. Con-solatio i suosjećanje čine našu životnu svrhu, a to je odricanje od ljubavi prema sebi kako bismo vidjeli bit drugih.
Slika Marca Iacobuccija Eppa na Shutterstock
