Katolička crkva se nedvosmisleno protivi primjeni IVF-a kao povrede ljudskog dostojanstva.
Zamislite da ste zaljubljeni — ali vaš najbolji prijatelj, osoba koja vam najviše znači, tragično pogine u prometnoj nesreći. Ostaje vam neizmjerna tuga, duboka usamljenost.
To je priča koja se odvija u Netko kao ti, roman autorice bestselera Karen Kingsbury. Čitatelj je vođen na burno putovanje kroz tragediju i slomljeno srce do ispunjenja i prave ljubavi, dok mladi arhitekt Dawson Gage gubi svog najboljeg prijatelja London i počinje potragu za tajnom sestrom Londona Andi Allen, koja je bila odvojena od nje dok su bili samo embriji.
A sada, Netko kao ti je objavljen kao veliki film koji se prikazuje u kinima diljem zemlje. Zatekao sam se kako se smiješim; Voljela sam gledati Sarah Fisher kao London i Jakea Allyn u ulozi Dawsona. Film nije samo privlačan, već je i čist (zaradio je ocjenu PG).
Ali čekaj, ima još: Na površini, Netko kao ti je film za dobro raspoloženje o nekome tko pronalazi pravu ljubav nakon što je proživio veliku tugu. Ali jedan aspekt priče koji gotovo izmiče pozornosti je uloga koju in vitro oplodnja igra u životima likova. Londonski roditelji, frustrirani nakon neuspješnog pokušaja začeća, okrenuli su se IVF-u kako bi dobili dijete. Kad su liječnici proizveli ne jedan nego dva ljudska embrija, Quinnovi su dopustili da se jedan usadi u majčinu utrobu, ali su drugi dali, nadajući se da će neka druga obitelj usvojiti embrij i donijeti dijete na termin.
Tako se i dogodilo, a dijete, londonska “tajna sestra” Andi Allen, odrasla je u Birminghamu u Alabami, gdje je pronašla posao njegovateljice životinja u Zoološkom vrtu u Birminghamu. Tamo ju je pronašao Dawson, gdje je saznala da je posvojena i prije rođenja i da ima drugu biološku obitelj koju nikada nije upoznala.
Film ima sretan kraj, ali previđa važnu činjenicu: prema riječima Katekizma Katoličke Crkve, in vitro oplodnja je “moralno neprihvatljiva”.
Uz pomoć medicinskih stručnjaka koji su koristili IVF, Quinnovi su uspjeli začeti svoju kćer London. Činilo im se da su im se snovi ostvarili i da je njihova obitelj potpuna.
No unatoč sreći Quinnovih kada IVF funkcionira prema planu i kada se nađu na putu prema roditeljstvu, postoje ozbiljni problemi koje treba razmotriti.
Za autoricu Karen Kingsbury ti su problemi lako rješivi. Na pitanje o njezinim stavovima o IVF-u, odgovorila je:
IVF je osobna za parove koji se bore s neplodnošću. Mislim da znanost postavlja pitanja koja samo Bog može odgovoriti!! I više sam razmišljao o tome što treba učiniti s ostacima embrija. Ja sam veliki vjernik u usvajanje embrija!! I naravno, agencije za posvajanje embrija potiču parove da od samog početka budu iskreni sa svojom posvojenom djecom.
Katolička crkva, međutim, iako dijeli Kingsburyjevu brigu za dobrobit obitelji, nedvosmisleno se protivi primjeni IVF-a. Navodeći Božju dvostruku svrhu bračnog zagrljaja kao prokreativnog i sjedinjujućeg, Crkva uči da su umjetna oplodnja, in vitro oplodnja i surogat majčinstvo nemoralni jer uključuju spolne radnje koje su prokreativne, ali ne i sjedinjujuće. Pravo začeće, objašnjava Crkva, mora poštovati neodvojivost dvaju značenja spolnog čina.
Paragraf 2377 Katekizma detaljnije objašnjava ovo pitanje:
Tehnike koje uključuju samo bračni par (homologna umjetna oplodnja i oplodnja) možda su manje za osudu, ali ostaju moralno neprihvatljive. Oni odvajaju spolni čin od prokreativnog čina. Čin rađanja djeteta više nije čin davanja dvije osobe jedna drugoj, nego onaj koji “povjerava život i identitet embrija vlasti liječnika i biologa i uspostavlja dominaciju tehnologije nad podrijetlo i sudbina ljudske osobe. Takav odnos dominacije sam po sebi je protivan dostojanstvu i jednakosti koji moraju biti zajednički roditeljima i djeci. … S moralnog aspekta, rađanje je lišeno vlastite savršenosti kada nije željeno kao plod bračnog čina, to jest posebnog čina zajednice supružnika. … Samo poštivanje veze između značenja bračnog čina i poštivanje jedinstva ljudskog bića omogućuje rađanje u skladu s dostojanstvom osobe.
Katekizam dalje objašnjava da dijete nije nešto što se duguje, nego je dar. “Najveći dar braka” je ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati dijelom imovine, ideja do koje bi vodilo navodno “pravo na dijete”. U tom području samo dijete posjeduje istinska prava: pravo “da bude plod specifičnog čina bračne ljubavi svojih roditelja” i “pravo da bude poštovano kao osoba od trenutka svoga začeća”.
Evanđelje pokazuje da tjelesna neplodnost nije apsolutno zlo. Supružnici koji još uvijek pate od neplodnosti nakon iscrpljujućih zakonitih medicinskih postupaka trebaju se sjediniti s križem Gospodnjim, izvorom svake duhovne plodnosti. Svoju velikodušnost mogu izraziti usvajanjem napuštene djece ili obavljanjem zahtjevnih usluga za druge.