Teško bi se našla pogreška koju je više papa, iz ozbiljnijih razloga, osudilo češće, jače, od socijalizma.
Nedavno u Amerika časopisu, pojavio se članak pod naslovom: “Da, demokratski socijalizam je spojiv s katoličkim socijalnim naukom.” Iako je možda neugodno vidjeti prosocijalističke kolumne poput ovih kako se stalno iznova pojavljuju, to nije iznenađujuće. Kako se pokazalo, temeljna filozofija koju sada nazivamo “socijalizam” bila je jedna od najupornijih pogrešaka u povijesti Crkve.
Dok je riječ “socijalizam” ušla u uobičajeni govor tek u 19 stoljeća, njegova temeljna filozofija seže nekoliko tisućljeća unatrag. Iako je tijekom vremena poprimio različite oblike, stalna i najprepoznatljivija nit socijalizma – od starih Grka do danas – bilo je poricanje prirodnog prava čovjeka na privatno vlasništvo. Stoga, kao veliki branitelj prava privatnog vlasništva, Katolička crkva i njezini sveci od svog su djetinjstva nalazili potrebu govoriti protiv socijalističkih teorija.
U drugom stoljeću, na primjer, krivovjerje gnosticizma širio je Epifan koji je održavao platonsku verziju socijalizma, zbog čega ga je kritizirao Sveti Klement Aleksandrijskiotac Crkve.
U trećem stoljeću crkveni otac Laktancije upozorio da dok privatno vlasništvo dopušta mogućnost i vrline i mane, “zajednica dobara” ne dopušta mogućnost nekih vrlina i “ne sadrži ništa drugo doli razuzdanost mana”. Jasno je da je Laktancije bio svjestan da su neke ranokršćanske zajednice imale zajedničke stvari, ali je također razumio nešto drugo: postoji temeljna razlika između čovjeka koji se slobodno odriče svog posjeda za ljubav Kristovu i uskraćivanja bilo kome drugome prava na vlasništvo.
U četvrtom stoljeću, eustatijski heretici zastupali su gledište da je privatno vlasništvo nemoralno – gledište zbog kojeg su bili kritizirani na Sinoda u Gangri.
U devetom stoljeću, Četvrti sabor u Carigradu ponovno afirmirao privatno vlasništvo na dva načina. Prviponovno je potvrdio da biskupi “imaju pravo raspodijeliti ili darovati vlastitu imovinu kome god žele i izaberu, u skladu s vlastitim ovlastima i pravima vlasništva”. Drugizabranio je biskupima otimanje tuđeg privatnog vlasništva, izjavljujući:
Dakle, ako koji biskup… oduzima ikakvu imovinu nekome, misleći da štiti vlastitu Crkvu, neka ga na neko vrijeme suspendira njegov patrijarh, nakon što je prvo obnovio ono što je oteo. Ako ustraje u svom neposluhu prema odluci ove svete sveopće sinode, mora biti potpuno razriješen službe.
U trinaestom stoljeću, sveti Toma Akvinski se pozabavio pitanjem protuvlasničkih apostolskih heretika u Summa Theologiae. Thomas piše:
Razlog zašto su ovi ljudi krivovjerci je taj što, odvajajući se od Crkve, misle da oni koji uživaju u korištenju gore navedenih stvari, koje njima samima nedostaju, nemaju nade u spasenje. Stoga je pogrešno tvrditi da je nezakonito da čovjek posjeduje imovinu.
Sveti Toma pojašnjava da su Apostoli bili heretici, upravo iz razloga što su zastupali stav da je privatno vlasništvo protuzakonito.
U 14. stoljeću neki su smatrali da vlasništvo nad imovinom označava nesavršenost; stoga su tvrdili da ni Isus ni njegovi učenici nisu posjedovali — niti mogao Isus je posjedovao — imovinu. Ovo stajalište službeno je osudio kao heretičko od strane pape Ivana XXII Quum Inter Nonnullos.
U 19. stoljeću, krivovjerje modernizma tvrdilo je da Crkva nema pravo posjedovati privatno vlasništvo, gledište koje je službeno osudio papa Pio IX-a Quanta Cura godine 1864.
Dvanaest godina kasnije, encikliku je izdao njegov nasljednik, papa Leon XIII Quod Apostolici Munerisu kojem je izjavio:
Jer, doista, iako su socijalisti, kradući samo Evanđelje s ciljem da lakše prevare neoprezne, bili navikli iskrivljavati ga kako bi odgovaralo vlastitim ciljevima, ipak je razlika između njihovih izopačenih učenja i najčišćeg Kristovog nauka tako velika da ništa veće ne može postojati…
To nas dovodi do 20. stoljeća i pape Pija XI Quadragesimo Anno, koji kaže da je socijalizam “nepomirljiv s pravim kršćanstvom”. Nastavlja snažnom učiteljskom osudom: “nitko ne može biti u isto vrijeme dobar katolik i pravi socijalist.”
Crkva je dosljedno tvrdila da socijalizam, uz ostale probleme, krši i prava obitelji. Kako je rekao papa Leon XIII Rerum Novarum“Socijalisti, dakle, ostavljajući po strani roditelja i uspostavljajući državni nadzor, djeluju protiv prirodne pravde i uništavaju strukturu doma.” Ako su te riječi oštre, stvarnost se pokazala daleko surovijom: činjenica da najotvoreniji socijalisti često udaraju u najglasniji bubanj za pobačaj ne bi iznenadila papu Leona XIII. Prema Leovu gledištu, budući da socijalizam vara Boga, vara i čovjeka; jer čovjek pogriješi, pogriješi i obitelj.
Naravno, neki će u ovom trenutku prigovoriti i reći da, iako su sve ove osude socijalizma valjane, one se odnose isključivo na totalitaristički socijalizam, a ne “demokratski socijalizam” (preraspodjela novca putem progresivno viših poreznih stopa). Uostalom – mogli bi istaknuti – čak su i neki visoki prelati podržali “demokratski socijalizam”. Jasno, ako se izraz “demokratski socijalizam” jednostavno odnosi na program progresivnih poreznih stopa za pružanje istinske pomoći siromašnima, suštinski problem ne leži u filozofiji, već u dvosmislenoj terminologiji.
Ipak, dolazi točka u kojoj puzajuće oporezivanje postaje socijalizam. Malo je važno hoće li biti u obliku izravne državne konfiskacije imovine ili konfiskatorskog oporezivanja; u svakom slučaju, zadiralo se u prava privatnog vlasništva i učinjena je nepravda uskraćivanjem osobi koja joj pripada. Kao što je napisao papa Leo u Rerum Novarum: “Država bi stoga bila nepravedna i okrutna kad bi pod imenom oporezivanja lišila privatnog vlasnika više nego što je pravedno.” Netko bi mogao nazvati ovaj sustav “umjerenim socijalizmom”, ali papa Ivan XXIII Mater et Magistra da “nijedan katolik ne bi mogao pristati čak ni na umjereni socijalizam”.
Štoviše, budimo jasni: rasprava koju sada vodimo u Americi nadilazi progresivni porezni zakon koji nastoji poslati nekoliko dodatnih dolara da se nahrane siromašni. Aktualna ikona američkog socijalizma, Alexandria Ocasio-Cortez (čija je fotografija naslovna Amerika članak), provodi kampanju na obećanju da će porezni dolari—dosta poreznih dolara—prikupiti za financiranje pobačaja. Bernie Sanders, čije je ime gotovo sinonim za socijalizam, glasao je za savezno financiranje pobačaja, kao i za međunarodno financiranje pobačaja. U praksi to znači da će američkim očevima i majkama obitelji biti uskraćena sloboda donošenja nekih odluka za materijalni boljitak vlastite djece, tako da se drugi mogu zaplašiti poreznim novcem da pobace svoju. Ako to nije primjer “djelovanja protiv prirodne pravde” i “uništavanja strukture doma”, što je?
Ideja da je oblik socijalizma koji sada napreduje u Americi na neki način kompatibilan sa službenim katoličkim učenjem zahtijeva ignoriranje ili odbacivanje velikog dijela katoličkog društvenog i moralnog nauka. Zapravo, teško bi se našla pogreška koju je više papa, iz ozbiljnijih razloga, osudilo češće, snažnije nego socijalizam.
